Thursday 25 January 2007

Geler

Vrijeme ratno, mjesec juli, godina je prva. Sunce je visoko, podne je, vjetra ni iz glave. Pripeklo.
Sve je zatvoreno,tiho, nema se gdje. Malo uzbuna, malo nije. Malo svira, malo stane. Ne znas pocetak, ne znas kraj. Pokoja granata u daljini se cuje. Rat je.

Dogovorilo se nas nekoliko na brzinu sastaviti. To bi kao izlazak trebao biti. Mjesto dogovora, Stupine, kod Kazablanke. Skupilo se za cigara, ima se za kafu. Nekom od nas pametnjakovica famozna ideja u misli dodje. Hajde da sjednemo na zidic iza kafica sto prema brdu gleda. Bez razmisljanja, upucujemo se prema tamo. Iza smo Kazablanke, zezamo se, suplja prica, zgode i nezgode vremena u kome zivimo. Inat i prkos zajedno. Ko u krizaljkama.
Najednom, nesto zareza zrak. Upravo tako, zareza. Niti zvizdi, niti huce, niti grmi, niti sjeva, vec reze. Nevidljiva sila, snaga, kada cak ni strah ne osjecas u nemoci svojoj. Sekunda je to. Zaglusujuci udar, prasak, visoki stup barutnog dima u blizini. Komadici asfalta lete u zrak. Granata.
Instiktivno, trgnuti iz prvobitnog soka, uletismo u najblizi haustor. Usplahireni, sa nevjericom u ocima, pipamo se i gledamo je li sve u redu. Lice, ruke, noge, sve je tu. Dobro je. Nigdje traga krvi, ali…Nesto me pecka na desnoj donjoj guznoj strani.
Blagi trzaj prodje mi tijelom. Neprimjetno, zavlacim ruku u panatlone i osjecam pod prstima toplinu krvi. Ranjen sam. Ma, kako ranjen, sta pricam? Ranjen u guzicu. Ko je cuo za to? Gdje to ima? Eto ti heroja, geler ga strefio u desni guz, vec cujem kako me raja zajebava.
Prijatelji me pitaju jesi l’ dobro? Jesam, jasta, ne govorim nikom nista. Cuj, geler u guzici. Nabacujem facu ravnodusnosti, hladnokrvan kao mermer kamen, pozdravljam se s njima i pravac kuci.

Kod kuce prepricavam zgodu/nezgodu. Vrtim u glavi film sta bi sve moglo biti da je geler pogodio samo malo nize. Zakacio nesto, sto se kaciti ne smije. Vise mi smijesno nije. Gledam guz na ogledalu u hodniku, rasjecen sam, ali ne i puno. Trag je mali, skoro nevidljiv, ipak, trebao bih do ambulante. U ambulanti kazu, rikoset. To je ono kad se komad gelera odbije od asfalt, umanji ubojitost, pa si kao i sretan kad te pogodi.
Jedini stradalnik bijahu panatalone moje. Farmerke, skoro nove, Leviske 501, dva puta oprane. Vrijeme ratno, mjesec juli, godina je prva.

Monday 22 January 2007

How to win friends & influence people

FUNDAMENTAL TEHNIQUES IN HANDLING PEOPLE

"...my popularity, my happiness and sense of worth depend to no small extent upon my skill in dealing with people..."

"If you teach a man anything, he will learn."
Bernard Shaw

When dealing with people let us remember we are not dealing with creatures of logic. We are dealing with creatures of emotion, creatures bristling with prejudices and motivated by pride and vanity.
Criticism is dangerous, because it wounds a person's precious pride, hurts his sense of importance, and arouses resentments. Any fool can criticize and condemn and complain and most fools do. But it takes character and self-control to be understanding and forgiving.

"Don't complain about snow on your neighbor's roof,
when your own doorstep is unclean."
Confucius

"...a great man shows his greatness by the way he treats little man..."

"...the deepest urge in human nature is the desire to be important..."

"Everything you and I do, springs from two motives:
the sex urge and the desire to be great."
Sigmund Freud

"The deepest principle in human nature is the craving to be appreciated."
William James

People who can put themselves in the place of other people, who can understand the workings of their minds, need never worry about what the future has in store for them.
The only way on the earth to influence other people is to talk about what they want and show them how to get it.

"If there is any one secret of success, it lies in the ability to get the other person's point of view and see things from that person's angle as well as from your own." Henry Ford

Thursday 18 January 2007

Night Life

U Tuzli, osamdesetih, i nije se bas imalo izbora. Noci ne je zivot bio limitiran, ali, izlazilo se. Omladninski Dom ili ti skraceo samo, Dom, Partizan, ljeti Telex, kasnije se pojavio na sceni Pelikan, disco u hotelu “Tuzla”, a malo buntovniji i rock zvuku naklonjeni , nasli su mjesto za sebe na Stelektu ili u jednoj od najvecih rupa Tuzle, Fokusu.
Naravno, neizbjezni kafici, njih na desetine, medju kojima se isticao Pike sa svojom bastom, Kapija , Sacir i jos neki. Da, islo se i u vrtic, a stariji pamte da Tenis nije bio los.

Moji prvi izlasci vezu me za stariju raju, koja me je tretirala kao njima ravnom, i prostor iza galerije omladinskog Doma. Imao sam fizicku zastitu, prijeko potrebnu u godinama odrastanja, kao i duhovno/materjalnu nadgradnju starijih od sebe. Ulazak u svijet pica, ica i tuzlanskih picica. Tu sam cjevcio tuzlanskog pivkana, imao duzu kosu oblika ofucane metle, izlizane wrangler pantalone, gusio se u dimu prve cigarete, sa otsrinutih prozora Doma, slusao zvuk Azre. Osjecao sam se velik u ocima svojim, mada sam jos uvijek za druge bio vise nego mali.

Prvi izlazak u neki klub, disco, bio mi je, Partizan. Sjecam se velikog bijelog platna u donjem uglu prostorije i na njemu najnoviji spot Eurythmics. Krave i kompjuteri. Sweet dreams are made of this. Cool.
Ko nije bio u Domu ne zna sta je guzva. Dom se mrzio i volio. Love & hate relationship. Ljeti nekako, zimi nikako. Legendarna naguravanja koja su prijetila da te uguse. Ako su uspio da uhvatis “vozic” od mase koja kruzi , mogao si ga obici dva puta za izlazak nocni, vidjeti slucajno nekoga, izmjenjiti par rijeci u prolazu cak.
Pelikan je bio nastavak Doma. Na pocetku, imali su pecate, obiljeze te ko govedo, tako da mozes izaci na svjezu havu i vratiti se nazad ako zelis. Bilo je raje koji nisu ruke prali po dvije sedmice. Tek toliko da se zna koliko je ekperimetn sa pecatima trajao.
Rekoh, Pelikan, ista prica. Kruzis ko vostana figura na pomicnoj traci besmisla vecernjeg izlaska. Iz zvucnika su izlazili Falco i Samantha Fox. Amadeus…Amadeus…touch me, I wanna feel your body next to mine…Engleski se nije znao, a kamoli rijeci pjesme. Zato su svi otvarali usta u horu, njihali se nespretno i zvjerali okolo bez cilja.

Citava filozofija nasih izlazaka bila je da gledas i da budes vidjen. Slabo je ko plesao, skoro nikako. Gdje ces to u discu radit? Ovo je vec pitanje za psihologe. Vecinom su se za tebe zanimali oni koji tebi nisu bili zanimljivi, kao sto si i ti mastao o onima kojima nisi ti interesantan/privlacan bio.
Dobre cure su uvijek imale prosjecne frajere, dobri momci su uvijek imali prosjecne cure. Svi su znali svakog. Svi su se pravili da ne znaju nikoga. Nocni izlazak ,Tuzla, osamdesetih...

P.S ...posveceno mom vjernom citatelju HH...

Scena

Kao zreo covjek, koji trenuto zivi na americkom kontinentu i neku drugu drzavu zove svojom, mogu napraviti ozbiljnu retrospektivu sa zavidnom vremenskom distancom i reci bez pretjerivanja. Imali smo mocnu rock scenu za jednu socijalisticku zemlju.

Za fenomen pop-rock subkulture poceo sam da pokazujem interes veoma rano. Izrezivao sam slike grupa iz Politikinog Zabavnika i lijepio u tamnozelenu svesku sa tvrdim koricama. Cak sam i svirati instrument poceo, gitaru akusticnu. Nije islo nikako. Prvo moje razocarenje, ujedno i saznanje da nisam talentovan, ali barem mi je data kriticka misao i shvacanje poruke. Valjda to ide tako kad ti je talenat prirodni uskracen. Razlikovanje dobrog od loseg, sunda od kvaliteta.

Dobro se sjecam Dzuboksa, mada sam dijete bio, i magicne tekstove/recenzije iz pera Pere Lukovica. Drag mi je bio Rock'82. Uzak, dug, pola muzicki casopis, pola strip. Stidljivo se pojavljuje ITD magazin, vise zabavnik, manje muzicki casopis. Ali, bilo je dobrih provala. Narocito sa dvojnicima.
Kasnije, kada sam vec formirao vlastiti ukus i trazio neke alternativne , meni zanimljive bendove nasih prostora, Ritam i Heroina bili su pravo otkrovenje. Odlicni tekstovi, novinari iznad prosjeka, lucidne recenzije albuma i filmova.

Samu rock scenu, mogu da podijelim regionalno. Pojedini krajevi bivse nam drzave, su odskakali po svom muzickom i kulturoloskom izrazaju. Tako da, kada bih krenuo sa sjevera, bila je slovenska scena, Laibach, Videosex, Borghesia...Na nju se nadovezuje rijecko-pulska, zatim zagrebacka. Da ne nabrajam bendove, sjeticete se. Sarajevo je imalo svoju specificnu, new primitivism, scenu. Veliki muzicki centri, Novi Sad i Beograd, bili su malo ispred. Na jugu, makedonska, meni draga, darkwave scena. Iz Crne Gore, izuzev kantautora Miladina Sobica i grupe Makadam nisam znao bas puno.

Bili su razni festivali, a medju njima najpoznatiji Subotica i gitarijada u Zajecaru. Mladi su bendovi pokusavali da ostave trag i skrenu paznju na sebe. Bilo je i dobrih koncerata, a za najbogatiji i kulturoloski najinventivniji domet jedne socijalisticke zemlje, smatra se tzv. period Novog Vala, kraj '80 i prva polovina '81. Tada su izdati legendarni albumi ovih prostora, koji se i poslije 25 godina religiozno slusaju bez obzira kojoj generaciji pripadas. Zato i ovo kratko podsjecanje mora ostati zabiljezeno.

Retro...II

THE CURE

Osnovani krajem sedamdesetih, zapoceli kao post-punk band, nastavili kao goth rock, postali mega popularni kao alternativni pop... Sada su legende.
Bili su uistinu raznovrsni, zanrovski neodredjeni, a glavni pecat bendu davao je njihov karizmaticni vokal i gitarista, Robert Smith.
Imao je visok, spor, na momente mracan glas, koji je nosio, karakteristican The Cure stil kroz sve ove faze.
Meni najdrazi albumi su : Kiss me, Kiss me...Pornography i Disintegration. Mada i rana faza :Boys Don't Cry i Seventeen Seconds bude lijepa sjecanja...
http://www.youtube.com/watch?v=qoWdrOILymQ

Wednesday 17 January 2007

Malo o politici...II

"Politics is about getting outside of yourself and your own problems for a while and fully immersing yourself in the lies and deceit of others."

Procitao jutros na Starbucks fiber coffee cup...Tako oni mene navuku da razmisljam...

Tuesday 16 January 2007

How to stop worring and start living...III

PREVENT FATIGUE AND WORRY

"...rest is not a matter of doing absolutely nothing. Rest is repair...".

"...worry, tenseness, and emotional upsets are three of the biggest causes of fatigue...".

"...tension is a habit. Relaxing is a habit. And bad habit can be broken, good habits formed...".

"...read this paragraph, and when you've reached the end, lean back, close your eyes, and say to your eyes silently: let go, let go. Stop straining. Stop frowning. Let go. Let go...".

The reason the eyes are so important in relieving nervous tension is that burn up 1/4 of all the nervous energies consumed by the body.
Ever since the days of Freud analysts have known that a patient could find relief from his inner anxieties if he could talk, just talk...
Strangly enough, a good hard floor is better to relax on than inner-spring bed. It gives more resistance. It is good for the spine.

"...one of the main causes of fatigue is boredom...".

"...our fatigue is often caused not by work, but by worry, frustration, and resentment...".

"Our life is what our thoughts make it"
Marcus Aurelius


5 WAYS TO BANISH WORRY

I. Live with gusto and enthusiasm
II. Read an interesting book
III. Play games
IV. Relax while your work
V. Try to see troubles in their proper perspective

"...I stood yesterday. I can stand today. And I will not permit myself to think about what might happen tomorrow...".

"...don't try to saw sawdust ! Accept the inevitable ! If you can't go lower, you can try going up...".

Now listen. As long as you can walk and feel yourself and free from intense pain, you ought to be the happiest person in the world. No matter what happens, never forget that as long as you live! Never. Never...

" The secret of being miserable is to have the leisure to bother about whether you are happy or not".
Bernard Shaw

"God grant me the serenity to accept the things I cannot change, the courage to change the things I can, and wisdom to know difference".

101 moments worth living...IV

76. Travel far, far away in hot air balloon
77. Helicopter over the Grand Canyon
78. Rent a convertible on a sunny day
79. Set sail in historic Lunenberg, Nova Scotia
80. Join in the Tomatina fight in Bunol, Spain
81. Dance like no one is watching you, in public
82. Drive across Canada
83. Learn another language
84. Run with the migrating caribou
85. Walk a tightrope
86. Kiss a complete stranger
87. Walk down a red carpet
88. Play part in your favourite TV show
89. Make the front page of a national newspaper
90. Watch a meteor shower from a mountaintop
91. Conquer your worst fear
92. Ride a mechanical bull
93. Do the hustle
94. Last one round in the ring with a professional boxer
95. Drink wine on the Spanish steps
96. Live to be a Great, Great, Grandparent
97. Spend a week by yourself away from all forms of civilization
98. Cliff dive in the Adriatic Sea
99. Skydive
100. Drive the Authobahn in a really, really fast car
101. Own a Lexus

Ploce

Ploce su mi bile sve. Djetinjstvo, odrastanje, buntovnistvo, formiranje. Slusati sam muziku poceo rano, na onom klasicnom radiju osamdesetih, tamnosmedjem, drvenog okvira, Iskra-Kranj. podignes poklopac na vrhu, a tamo, gramofon.
Zbog osjetljive igle, ploce su stalno preskakale. Stavljao bih petobanke ili neki drugi gvozdeni novcic da se glava rucke gramfona ne mice, a iglu cini tezom.
Kao dijete slusao sam sve sto mi se pri ruci nadje. Od ABBA-e, Rokera s Moravu, do Zdravka Colica i singlica Himze Polovine. Ali, onaj pravi, mentalno-tjelesni atak na pubertetsku psihu moju, odigrao se kad u rukama drzah The Police-"Regatta de Blanc".
Mislim da sam ,legendarne pjesme sa tog albuma, Message in a Bottle & Walking in the Moon, vrtio dok mi se igla na gramofonu nije izlizala. Pjevao sam na sav glas , u predivnom gibberish english, na moju srecu, samo ogledalo u hodniku tajnu je znalo.

Nije bas lako bilo nabaviti ploce u Tuzli. U osamdesetim, imao si robnu kucu "Bulevar", na Slatini "Tuzlanku", i jos neke knjizare. Ako nabavis nesto preko rodbine u inostranstvu ili na buvljaku drugoga grada, ako imas nesto sto drugi ne, bio si hadzija, glavni u raji.
U skladu sa mojim hormonalnim budjenjem, prohtjevi za boljim uredjajem za slusanje mirisljavog, crnog vinila , bio je sve veci. Uz ocevu razumijevanje i njegov novac, Tosca je 21, zasjala u sobi mojoj jednoga proljetnog dana.
Cudo tehnike. Mozes pet ploca staviti na drzac, one same padaju i automatski se ukljucuju. Da li treba svoju srecu da opisujem ?

Imao sam na stotine ploca. Svu svoju ustedjevinu, dzeparac, trosio sam na te magicne nosace zvuka. Raja je voljela dolaziti, ceprkati po njima, citati naslove, pamtit tekstove. Cigare, pice, mahanje glavom, energicni hvatovi za vrat imaginarne gitare, zvuk igle koje para, seksualna mastanja, smijeh i pokoja psovka.
Internet osamdesetih...

Saturday 13 January 2007

How to stop worrying and start living...II

MENTAL ATTITUDE WILL BRING YOUR PEACE AND HAPPINESS

"...two man looked out from prison bars; one saw the mud, the other saw the stars..."

"...the most important thing in life is not to capitalize on your gains. Any fool can do that. The really important thing is to profit from your loses. That requires intelligence; and it makes the difference between a man of sense and a fool...".

"When you're good to others, you are best to yourself".
Benjamin Franklin


THE PERFECT WAT TO CONQUER WORRY

"The good deed is one that brings a smile of joy to the face of another."
Prophet Mohammed

"Man is not made to understand life, but to live it".
Santayara

Even if you are not a religious person by nature or training, even if you are an out-and-out sceptic- prayer can help you much more than you believe, for it is a practical thing.
1) Prayer helps us to put into words exactly what is troubling us.
2) Prayer gives us a sense of sharing our burdens, of not being alone.
3) Prayer puts into force an active principle of doing. It's first step forward action.

''...ask, and it shall be given you; seek, and you shall find, knock; and it shall be open unto you...".

" Accept a belief in God because we need such a belief".
Immanuel Kant

HOW TO KEEP FROM WORRING ABOUT CRITICISM


"...when you are kicked and criticized, remember that it is often done because it gives kicker a feeling of importance...".

"Vulgar people take huge delight in the faults and follies of great man."
Schopenhauer

" No one but myself can be blamed for my fall. I have been my own greatest enemy-the cause of my own disastrous fate."
Napoleon

"...the biggest risk in life is not taking one..."

"...every man is a damn fool for at least five minutes every day. Wisdom consists in not exceeding that limits..."

"...have you learned lessons only of those who admired you, and were tender with you, and stood aside for you ?
Have you not learned great lessons from those who rejected you, and braced themselves against you, or disputed the passage with you..."
Walt Withman

"...the opinions of our enemies, come nearer to the truth about us than do our own opinions...".

101 moments worth living

51. Stare a wild owl in the eye
52. Climb to Everest base camp
53. Skinny dip at noon
54. Make a fire without matches
55. Do the Haka
56. Do nothing
57. Run a marathon
58. Do amateur nihgt at a comedy club
59. Enjoy a Daiquiri in Havana, Cuba
60. Set a world record and get it into the books
61. Canoe the Nahanni River
62. Get measured for a bespoke suit
63. Go swimming in the thermal spas of Iceland
64. Spend a night in a tree house
65. Sail the open seas and navigate by the stars
66. Throw a dart in a map and travel to where it lands
67. Attend your high school reunion
68. Go down in a shark cage
69. Teach a child to ride a bike
70. Witness the one-legged rowers of Inle Lake
71. Pay down tha last dollar on a mortage
72. Visit Dhoni Mighili for a "holistic heavenly bliss body rub"
73. Bungee Jump
74. Visit Angkor Wat, Cambodia
75. Save someone's life

Friday 12 January 2007

Tange

U avionu sam na putu negdje. Nisam bas siguran, gdje. Ustvari znam, ali to za ovu pricu vazno nije. Zavaljujem se u sjediste, pokusavam se namjestit sto najbolje znam. Imam dovoljno prostora za noge, novine su ispred sebe, mali TV-ekran takodjer, slusalice na usima. Jedino me malo muci vrat. Ustvari, uvijek me muci. Zato ne volim avione.

Stjuardese, obucene u tamnoplave uniforme i usiljene Starbucks osmijehe, prolaze gore-dole. Smekam ih. Prosjecne su. Sta drugo da kazem. Kanadjanke . Kokejzanke. Besprijekorno bijeli zubi, pjege na vratu, rukama i licu. Miris jeftinog parfema u zraku. Jedna ima neprimjetne svijetle brcice u uglovima usana, koje sam primjetio. Drugu ne pamtim dobro.
Pored mene, okrenuta ledjima, uzurbano pokusavajuci da ugura rucni prtljag u vec napunjeni pretinac, djevojka. Godina , oko trideset, mozda i vise. Azijatkinja, tamnije puti, duge ravne kose.
Guza ko supermint. Mala, okrugla, tvrda, sa rupom u sredini. Dobro, ovo rupa, imaginarni je bljesak. Muska masta i hormonalni sastav, drugaciji je. Ukalupljena, milimetarski precizno, u kremaste , ljetne pantalone od laganog materijala, paznju zasluzuje. A iz njih vire one. Njihovo velicanstvo. Tange.

Bacam nevidljive farove prema njima , onako kako samo ozenjen muskarac zna. Brzo, sa blagom neugodom da ne bude primjecen. Tamnije su boje, plave, mozda cak i crne. Polumrak je i slabije se vidi, ipak, mozak ih registruje.
Zatvaram oci . Nestajem u bezdanu maste. Pocinje monolog. Kako bi divno bilo da zubima otkinem tu vrpcu sto se zenskim gacicama zove, kako bih ih animalisticki, bez stida, progutao, kao mama cimpanza posteljicu bebe cimpanze. Opstanka mi. I jos bih zaurlik’o ko Tarzan ili barem onaj lav sa spice filmova Metro-Goldwin-Mayer…arghhhh.Jesam opasan, ali zato masta i postoji. Djela bez posljedice.

Medjutim, u avionu sam. U doba terorizma i kolektivne paranoje, nisam bas siguran kako bi se moj urlik protumacio, na visini pet hiljada metara i vise. Zato, masto stani, dovoljno je bilo. Otvaram oci, osmijeh blag i dalje mi licem pluta. Ljubopitljiv glas zenke moje vraca me u svijet realni. Sta se smijes ? Onako...

Thursday 11 January 2007

Retro...

Evo, zivimo u vrijeme invazije YouTube video klipova, malo pa malo, nadjem neki spot koji me vrati u osamdesete i podsjeti na pocetak MTV-ja.
Doba kad su se poceli pojavljivati bendovi koji su vise fokusirani bili na izgled, imidz, nego na muziku samu. Nista cudno. Samo su pametno iskoristili datu mogucnost koju im je pruzao MTV. Prvo, biti zapazen, a ako je muzika dobra, jos bolje.
Medjutim, bilo je i usitinu dobrih spotova, odlicno reziranih i nadasve zanimljivih bendova.
Jedan meni drag je New Order. Nastali iz pepela Joy Division, muzicki i tematski totalno razliciti, New Order su postavili kamen temeljac alternativnog elektro popa. Dobre pjesme, originalni spotovi. Negdje sam citao da za ovaj video kostime je kreirao, sam Jean Paul Gaultier. Pogledajte...http://www.youtube.com/watch?v=xGQVWnY4pLU

101 moments worth living

26. See the Aurora Borealis
27. Skate the Rideau Canal
28. Go white water rafting
29. Ride a motorcycle
30. Dog-sled through the Canadian Yukon
31. Give a homeless person $ 100
32. Ride the world's biggest roller coaster
33. Spend the holidays volunteering in a soup kitchen
34. Reach 100 years of age
35. Ride a camel
36. High-speed mountain bike down Whistler Mountain
37. Hike the West Coast Trail
38. Surf the perfect wave
39. Visit the Taj Mahal
40. Make out on a beach
41. See your favourite band from the first row
42. Plant a tree
43. Plan a suprise getaway to Paris
44. Laugh until your cheeks hurt
45. Take a flying safari over Skeleton Coast, Namibia
46. Land a glider plane
47. Swim with dolphins
48. Sample all 31 flavours
49. Trek the Milford Track in New Zealand
50. Get a tattoo on your...

Snijeg

Snijeg je padao sinoc. I padao...Danas je sve bijelo, hladno je, dan je suncan, a obliznje planine se cine kao ogromna razglednica tek pridosla od dragog prijatelja.
Najradje bih otisao s posla, uzeo skije i spustio se padinama, tamo, gdje jos niko prosao nije. Raspolozen sam i jedva cekam pauzu da stavim kapu, navucem rukavice, udahnem svjezi zrak istinske zime, prosetam...Zanimljivo je kako boje puno znace. Kako bjelina utice. Premda je saobracaj haos totalni, iako je sve usporeno i svi uglavnom kasne, nista mi nije tesko. Nervoze nema. Prihvacam kao neminovnost sve dok oko mene bijelo je. Neke druge hemijske reakcije mojim mozgom prolaze. Dan je lijep. Zivot se cini ljepsim. Smijem se...

Tuesday 9 January 2007

101 Moments Worth Living...

01. Catch a fish with your bare hands
02. Storm chase a tornado
03. Write a best seller
04. Break the speed of sound
05. Get a piece of art into an exibition
06. Hug a koala bear
07. Stand on the Great Wall of China
08. Run with the bulls in Spain
09. Realize your childhood dream
10. Take an award winning photograph
11. Witness an erupting volcano
12. Hug the "Hug Woman" in India
13. Sit front row at a championship game
14. Shake hands with you idol
15. Go whale watching off the coast of Tofino
16. Stay in the best suite at a five-star hotel
17. Ski the Vallee Blanche, France
18. Pull off the perfect practical joke
19. Visit the lost city of Machu Pichu, Peru
20. Score a hole in one
21. Scuba dive off the Great Barrier Reef
22. Spend a night in an igloo you've made
23. Leave a job you hate
24. Milk a cow
25. Experience Weightlessness
...

Monday 8 January 2007

Voz

Tuzla-Doboj-Zagreb. Moja ruta bijase. Putovao sam i drugim, ali ovu pamtim najvise. Moji odlasci na skolski raspust.
U vozu, raje kakve hoces. Pravi mali,minijaturni, filmski set. Umorni zeljeznicar, naslonjen na desni lakat, drijema tiho. Srednjoskolka, jarko namaznih usana i sisa koje se pamte; s pogledom nekud ispred sebe. Snasa u sarenoj marami, sa prekrstenim rukama i korpom od pruca, iz koje se ne vidi nista. Radnik druge smjene, otkopcana tamna kosulja i skoro popijena polovka “Lavova”. Smedjokosa zena u ranim tridesetim , nazovi-frizura, jeftine naocale i cipele stvorene za kurje oci.
Do Doboja nema kupea. Sjedista su od drvenih, malih, letvi sto se neugodno zabijaju u guznu kost. Neizbjeni dragi lik, kondukter. Namrsten. Iskrivljena crvenkasta kapa sa plasticnim siltom na gustoj ,crnoj, kosi. Ne stoji mu nikako. Karte na pregled. Ozbiljan je ko dnevnik u pola osam. Voz polako klizi.

Volim da gledam pejzaz sto nestaje. I ponovo se pojavljuje. Volim da gledam kuce razbacane uz i daleko od pruge. Vecinom su na cetiri svoda i sparat dva.
Na drugom spratu, duzinom cijelom, balkon je betonski. Na balkonu, iskoristene plasticne tegle od dzema umjesto saksija sa cvijecem. Rijetko koji ogradu ima. Zar se ljudi ne plase visine ? Zar balkoni ne sluze da zastite?
Vidim nevjesto sklepanu kucicu za psa, olupinu stojadina, lijehe sa paradajzom, kukuruz je rodio, zice za struju nemarno vire iz zida.
Vidim i vrata. Ulazna. Ispred njih, kalavare. Barem dva para. Cipele koje su nekad bile dobre i cizme koje su nekad bile samo cizme.


U Doboju sam. Stanica glavna. Cuje se tuberkulozni kasalj, skripa vrata i zenski kikot u daljini. Pod je prljav, istackan zalepljenim zvakama koje se skinuti ne mogu. Nesto kao vitraz nemarnosti. Zidovi su masni i macehinski hladni. Hodnik smrdi na ustajalost, urin i samocu . Ljudi cutke prolaze, odlaze, nestaju. Rijetko koji ostane duze vrijeme.
Restoran je na spratu. Ima se popit’ piva i bistri sok od sljive; “Bosanka”-Doboj. Stolovi su cetvrtasti, a na njima pepeljare limene , boje izlizane narandze i pune do vrha.
Cekam. Ekspresni voz koji uvijek kasni. Zapaljena cigara i pogled u prazno. Ponoc je odavno prolsa. Kako to obicno biva, iznenada, sa razglasa, jedva razumljiv glas:" Voz iz Sarajeva za Zagreb, dolazi u Doboj, peron dva, kolosijek taj i taj". Cuje se pisak lokomotive u daljini. Voz u stanicu ulazi...

Saturday 6 January 2007

Makedonac

Svako ima pekaru djetinjstava svog. Imao sam i ja. Ne sjecam se imena, zvao sam je, jednostavno, kod Makedonca . Po vruci hljeb iz krusne peci, nisam isao ni kod Kabila ni kod Hukica, daleko od mene su bili, nego kod njega. Makedonca.
Bila je na uglu ulice koja vodi od MUP-a prema tenisu, kad se podje prema Telexu, preko puta Albin Herljevic skole. Nije toliko ni bila blizu moje zgrade, a opet, bila je najblize.
Ima li ko da ne voli miris pekare u rano jutro ? Taj miris tijesta , brasna i germe. Ima li ko da ne voli tu toplinu, paru sto izlazi iz limenih, rdjom nagrizenih dimnjaka i u beskarju neba nestaje. Ima li ko da ne zna da su kifle, kifle i da nema drugog naziva za njih, da se jedu vruce i da krupnim zrnima soli moraju posute biti. Nema...

Da li zbog godina ili svakodnevnog zongliranja pred krusnom peci sa sirokim, drvenim lopatama, Makedonac mi je uvijek izgledao, nekako, sagnut. Blago pogrbljen. Imao je bijelu kapu i gustu, sijedu kosu ispod nje. Pricao je simpaticno, kao sto je i sam bio, mjesavinu slavenskih jezika koje uho djeteta pamti zauvijek.
Makedonac je imao dva hljeba (koliko ja pamtim): okrugli i tepsijas. Uvijek sam kupovao onaj koji je tek iz peci izasao.
Tepsijas je bio dobar za, sto bi rekli nasi ljudi, namazat. Puter, kajmak, dzem…bujrum, zaklopi oci i mazi.
Okrugli je bio, sta mislite kakav? Imao je bolju koru, mada s eo ukusima ne treba raspravljat. Dobar bio za otkidat’. Znate ono, kad ne rezete kriske, vec komad po komad, copate topli hljeb i nestrpljivo cekate na saft mlade teletine koja se dinsta u nedjeljno prijepodne.

Rastao sam i moji odlasci kod Makedonca bili su sve rijedji i rijedji. Povremeno, kad sam se zazelio vruceg domaceg hljeba, slane kifle, toplog pozdrava i kad sam zelio da mi miris pekare jos jednom prodje tijelom i vrati me u godine rane, isao sam u pekaru.
Doslo je tinejdzerstvo i neki novi “mirisi” su privlacile mene. Ubrzo je dosao rat i moja sjecanja polako pocinju da blijede…

Nebo, nebo plavo je...

Zadnjih par dana slusam Obojeni Program. Sjeda mi i vraca na pocetak 90-tih kada sam ih prvi put cuo. Ovaj novosadski bend, bio je pravo osvjezenje na ucmaloj sceni kojom su dominirale "slatkaste" grupe ( sa istom takvom lirikom) kraja 80-tih i takmicile koja ce gluplji album izdati.
Obojeni Program bio je drugaciji. Zanimljiv vokal, neobicni tekstovi, muzika izvan ustaljene forme...Nije bilo benda slicnog njima. Obojeni Program bio je unikatan, svoj, bili su The Fall ili mozda Gang of Four prostora nasih (mojih).
Imao sam kasetu, a na njoj snimljene albume: A-strana-"Najvaznije je biti zdrav"; B-strana-"Ovaj zid stoji krivo". Bogatstvo. Vrtio po citav dan...

"...Ja sam znak koji stoji
ja sam flasa puna bola
ja sam kuca koja leti
ja sam celik sav se topim
ja sam zena koja voli
ja sam vreme koje stoji
ja sam seks zato gorim
ja sam niko sto postojim
ja sam junak koji bezi
ja sam vecnost koja trazi
ja sam cirkus pun sam mrava
ja sam sesir prepun glava..."

Hvala YouTube i osobi sto stavi ovu divnu pjesmu i video klip...
http://www.youtube.com/watch?v=aSH-V8pcOns

Tuesday 2 January 2007

Malo o filmu...II

Odose mi novogodisnji praznici…

Ali, naslo se vremena i za neki film . Poceo sam lagano, praznicno, trebalo mi nesto takvo, entertainment, nesto sto ne treba da mislim, samo daljinski u lijevoj, desna na skembetu…
Gledao sam; “The Pirates of Caribbean II”. Super, zabavno, dobri efekti, oni zarobljeni u nekakvu ogromnu loptu od lijane, pa bjeze zajedno s njom, pa one prikaze na brodu ;upecatljive maske, pa Jacka guta hobotnica i tako…opusteno.
Drugi film sto pogledah je; “Babel”. Jos jedan u nizu meksickog dvojca Inarritu/Arriaga( 21 grams, Amores Perros…), jos jedna kompleksna prica iz vise dijelova. Odlicna ekipa, gluma, dramaturski savrsen, drzi te, tesko ti je…Dobar, dobar, mada je meni Amores Perros iz njihovog opusa…uh…nedodirljiv.
Sinoc odgledah zestok film; “The Proposition”. I ovo pisem dok su mi utisci jos uvijek snazni. Australija, outback, 19 vijek…Svoje prste u script i muziku upleo je , niko drugi no, Nick Cave. Ne znam kako da ga zanrovski odredim: australijski western? psiholoska drama? nasilje kao krug? Rezija negostoljubive teritorije kroz oko fotografa. Vrijeme je surovo, zakoni su surovi, ljudi su zvijeri. Film je…surov.

Prosle godine sam gledao “Oldboy”, jedan od najuznemiravajucih filmova, sto me je nagnalo da pomnije obratim paznju na korejsku kinematografiju. Sto sam mogao , odgledao sam.
Od istog rezisera izasli su “Sympathy for Mr. Vengeance” i “ Sympathy for Lady Vengeance”. Film kao forma, zeznuta je stvar. Neki te iznenade, da ti treba vremena da ih prihvatis. Ili ne. Oba filma, ostavila su snazan dojam na mene. Drugaciji su, nisi tzv. mainstream, ali zato i postoje filmovi, zar ne?
Jos jedan vise nego vrijedan, “Memories of Murder". Kriminalisticka prica, bazirana na istinitom dogadjaju. Dodao bih jos “A Tale of Two Sisters”, koji me je nekoliko puta stres’o ko struja, elementi horrora i drame, kao i “Samaria”, jaka prica o odrastanju tinejdjerke bez jednog roditelja.
Nisam gledao, alli recenzije kazu ,“Brotherhood of War”, predstavlja snazan antiratni film, korejski “Private Ryan”, nasilan, pun krvi, otkinutih ekstremiteta …

Da ne zaboravim. Zelim da napisem par rijeci o “Grbavici”. Bez obzira sto pojedini zele da imputiraju politicke konotacije u vezi dodjeljivanja nagrade Berlina, ovaj je film, odlicno reziran , upecatljiv, istinska drama; koja zasluzuje sve pohvale. Dragulj poslijeratne bosansko-hercegovacke kinematografije.
Svidja mi se sto nema nepotrebnog seksa, svidja mi se kad glavni glumac kaze…jesi cvaka, svidja mi se kad curica kaze...nemoj meni narodnjaka…boli me kada kamera sporo prelazi preko lica zena, a sevdalinka se cuje…