White Rock

Malo me suhva drzi. Kako od vremena, pritisak u zraku i na kisu bi moglo,   tako i od saznanja da sutra je ponedjeljak, a meni se ne radi bas. Ma nije da mi se ne radi, da ne ispada sada, da sam lijenoguz iliti slacker, jednostavno, u zrvnju sam kapitalizma, zelim da mjenjam, a ne pokrecem nista,  radim sto moram, a zadovoljstvo uradjenim nemam. Nimalo ugodan osjecaj.

Sinoc sam iskoristio neradni dan, subota zadnja u mjesecu Junu. Vrijeme predivno, suncano, a priroda na domak ruke i automobila. Uskacem u isti, i bez nekog veceg plana,  tockovima gazim asfaltnim prostranstvima metro Vancouver-a. Miris otkosa trave mogu osjetiti u zraku.
Prvo zaustvaljanje Ladner. Nekad bijase selo za sebe, sada, sastavni je dio grada. Volim ovakava mjesta. Volim da stanem, da se zaustavim, da parkiram na pola sata. Volim da prosetam, laganim tempom, promatrajuci lokalne trgovine i lica. Doruckujem chicken teriyaki i avocado sushi roll, sunce je vec visoko, casa hladne vode godi mi pravo.

Napustam Ladner. Auto me nosi dalje, dvadesetak minuta niz autoput, skrecem lijevo, a vijugavi, seoski me put vodi kroz visoku, crnogoricnu sumu sto stiti kuce od buke saobracaja i znatizeljnog pogleda turiste. Obrisi moje sljedece destinacije pocinju da naziru se, Crescent Beach.
Smjesetan na samoj obali okeana, ovo mjesto bi se nasim parametrima smatralo primorskim vikend naseljem, idealno za odmor i bijeg od gradske vreve. Nema centar, par restorana sto nude fish & chips i duga obala sa par uredjenih plaza sto imaju ulaz u more. Kuce su predivne, sa sarmom i velikim trijemom, vise lice na malo luksuznije vikendice cije cijene ne smijem ni da spomenem. Sunce je sada izuzetno jako i pravo mi je vruce. Pronalazim osvjezenje i , naravno, prijeko potreban WC-e.

Vracam se u auto, idemo dalje. Ubrzo, prije nego sam planirao, polako se vec spustam niz brdo i ulazim u White Rock. Najuzniji ( i najtopliji) dio metro Vancouver-a, na samoj granici sa sjedinjenim drzavama Amerike, u ovom slucaju Washingtona.
Promenada uz more, mnostvo ljudi, miris krema za suncanje osjeti mogu. Trazim parking, nalazim, naravno, placa se. Odoh da prosetam noge i jos malo da udahnem svjezi, morski zrak prije vecere. Usmjeravam se prema drvenom doku sto duboko u okean urezuje se. Jato galebova , scucureni na kamenom nasipu, nezainteresovano promatraju ljude. Vracam se nazad na setaliste.
Pronalazim restoran sa prostranom terasom i pogledom na more. Narucujem hladno pivo, honey lager, pohovane lignje i salatu sa lososem i plodovima mora. Podizem casu neznantno, naocale su mi umascne malo sa strane, nazdravljam zeni sa sirokim osmijehom zadovoljstva na licu. Ovako treba da izgledaju subote...

How to stop worrying...

"...I stood yesterday. I can stand today. And I will not permit myself to think about what might happen tomorrow."
Maloprije procitao, svidjelo mi se, pa da zapisem i podijelim. Sto bi u Bosni rekli, za uhar je.

Ugodno nedjeljno predvecer. Sunce zalazi za obliznje nebodere, sto se uzdigose ko strazari imaginarne granice grada, i polako nestaje. Mada, jos uvijek mocno, uzdize se se nad nebom, kao leteci objekat nepoznatog porijekla sto se mice neprimjetno i ciji se pravac ne zna. Tople zrake obasjavaju povrsinu okeana, poneki se cvrkut ptica cuti moze u daljini, plava boja dominira horizontom.
Na balkonu sam. razvaljene, suncane, cvike sa zuckastim okvirima uglavljene na nosu, majca nemarno bacena sa strane. Razgolitio se do sorca iliti gaca.
Uspravljam kicmu, namjestam vrat, osjecam tvrdocu  zelenkaste klupice sto onomad jeftino kupih , na koju sam smjestio guzove svoje. Tragovi prasine se na ruckama vidjeti mogu . Listam knjigu dok blagi me vjetar podsjeca da uskoro sunce nestati ce.

Ne znam koji mi je put u ruke dosao Dale Carnegie i njegova knjiga "How to Stop Worrying and Start  Living " , ne znam.  Nije ni bitno, jednostavno volim se vratiti njoj ( i njemu) da izvucem dijelove,  ponovim u sebi ili na glas kako sam i ucinio sada, na pocetku posta. Zasto bas njemu, kad toliko knjiga je napisno na slicnu tematiku: strah, briga, self-help. Pa, vjerovatno sto je napisana 1936-te, sto ce reci, da se nista nije izmjenilo u glavama ljudi za 80 godina. I dalje nas iste brige more, i dalje nas isti problemi muce, i dalje smo sami sebi najveci neprijatelji, i dalje smo ono sto nase misli kazu da jesmo. I sve je on to lijepo srocio, kroz par jednostavnih primjera u kome svako moze vidjeti dio ili pronaci sebe, bez obzira na drustveni status i period iz kojeg dolazi.

Nedjelja nestaje. Bila je suncana i iskoristio sam je. Nedaleko od mene, bio je tzv "a car free day" , kada se glavna saobracajnica odredjenog kvarta grada zatvori, a pjesaci postaju gospodari asfalta. Razne se aktivnosti odvijaju, djeca se mnogobrojna  raduju i igraju, hrana se razna nudi, amaterski bendovi iz podruma izlaze tiho. Nesto kao vasar, samo sto nema pevaljke sa hrapavim glasom i alfa-muzjaka dlakavih ruku, bez vratova i grubih crta lica. I been there...

Back in cyberspace...

Uh, zar je vec godina prosla da nisam nista napisao ! Da se nisam ulogovao . Da li uopste postoji ova rijec ? Ulogovati ? Poceo sam da se gubim.  U jeziku. Gdje je zapelo u komunikciji ? Mjesam, izmisljam, prihvatam izmisljeno. Bogatim vokabular ili propadam lingvisticki ko babilonska kula iz biblijske price sto su onomad htjeli dici, tamo negdje , daleko,  u oazama Mesopotamije, uceni bi ljudi, prije nove ere. Legenda kaze, jezici im se pomjesali, pa ne mogose kulu da zavrse. A legende ko legende...
I jedno i drugo ili ti oboje. Jezik je sredstvo kojim prikupljamo misli i u recenice pretvaramo. Ako ga ne korsitis cesto, gubis kontakt,  a misli ostaju u tebi. Ako isto to radis pogresno, krivis sliku o sebi. Misli pretvorene u nepostojece rijeci takvim te cine. Sredine nema. Uhvatilo me da budem drustven i u kontaktu i da ne bjezim puno od izmisljenog. Jutro je subotnje.

Mjesec je Juni iznenadjujuce lijep. Suncan, bez kapi kise, neobicno za ovo podneblje i doba godine.  Kako sam ? In general ? Sam sebi postavljam pitanje. Nesto kao selfie, a smart phone mi u ruci nije.
Ankesiozni talasi znaju me zapljusnuti cesto. Mjesecima. Mozda cak i ova godine bez oglasavanja u eteru moze da potvrdi da osjecaji u meni nisu bas za pozeljeti. Ko jos slusa/cita zalopojke drugih? Svima se njihovim problemi cine najvecim i to je normalno. Ono sto nije normalno je da , ako zelis da ti budes bolje, moras da mjenjas postojece. Ma je l' to neko pametan danas ?

Jutra su teska.  Budim se prije alarma, toplina u meni, nimalo ugodno za pocetak dana. Nedostaje mi san. Barem sat vremena vise. Neisprekidan. Ali, nema ga, jednostavno, nema ga...
Pitam se, da li sam kao covjek rijeci i intelekta osudjen da beskonacno razglabam, analiziram stvari kroz misli, a da preduzimam malo da mjenjam stanje nezadovoljstva sto u meni tavori. Biologija mi ne da mira. Hemija mi ne da mira. Energija me muci, a nema nikakve veze sa Einstein Albertom.

Dosta. Odoh bicikl da zaskocim .To mi dodje fizicka aktivnost mjeseca Juna. Mada, ni ona mi bas ne ide od ruku odnosno nogu. Daleko sam od forme. Guzni me misici podsjecaju rado ...