Sunday 28 December 2008
Saturday 27 December 2008
Nothing to add...
"...when I was here, I wanted to be there; when I was there, all I could think of was getting back into the jungle. I'm here a week now... waiting for a mission... getting softer; every minute I stay in this room, I get weaker... each time I look around the walls move in a little tighter..."
Friday 26 December 2008
Uvijek sam, a nikad do kraja...
"...vecer u gradu ti donese neki lijek
u nekom kutu gdje samoca se zbraja ..."
u nekom kutu gdje samoca se zbraja ..."
Na danasnji dan...
Pokrenuo sam blog i ozenio se. Blog sam poceo da pisem prije dvije godine, a sto se tice zenidbe, poslije pete godine, prestao sam da brojim. Nekako, lakse mi je.
However, i jedno i drugo ponekad mi idu na ganglije, i jedno i drugo ima scile i haridbe, i jedno i drugo jos uvijek traje...
Danas je kao neki praznik, oni to ovdje zovu Boxing Day. Satro neka velika snizenja, 50% off ono, 60 % off ovo. Mani meni lafine marketinske. Da to sta valja ne bi na rasprodaji bilo. Nego, ja cu da cekam kraj januara, kad oni ne prodaju ovo sto sad kao nude na snizenju, onda ce morati sniziti jos vise. Nema tu puno pameti, cista racunica. Ha ja.
Uzgred receno, ni za Christmas ni za godisnjicu braka nisam dobio nista od polovine moje sto se boljom zove. Jest da sam joj rekao da ne kupuje nista, ali moram joj nabaciti , onako u prolazu, samo da joj savjest uznemirim. To su skrivene cari braka. Sitna podbadanja bez posljedice.
Dodatno. Pojma ona nema kad smo se mi uzeli. Datumi, godisnjice, obiljezavanja, ma nista. A znala mi je stat na nogu, kao nagovorili je. I vrtim film u glavi, sjecam se dobro, ja smotan ko sajla, stojim pred maticarem, a ona me gazi po cipeli lijevoj. Gledam je blijedo, sta je tebi curo draga, mogla si mi prije reci da ti do zenidbe nije. Gotovo je sada, mislis da sam ja voljan, mislis da meni svejedno je.
A blog, sta ja znam, nekad mi dodje da samo pritisnem delete key, nekad mi se pise o svemu, trivijalnosti, sjecanja, slucajna opazanja...Nekad nemam volje nizasta, nekad zelim samo filmski insert da pogledam, muzicki klip da poslusam, sa slucajnim virtualcem komentar i pozdrave da izmjenim.
Ponekad me melanholija obavije, ponekad mislim vise nego sto trebam, ponekad nisam raspolozen, ponekad samo sutim i u tisini sobe odmaram.
Iz kuhinje nesto lijepo mirise, vani snijeg pocinje ponovo da pada...
However, i jedno i drugo ponekad mi idu na ganglije, i jedno i drugo ima scile i haridbe, i jedno i drugo jos uvijek traje...
Danas je kao neki praznik, oni to ovdje zovu Boxing Day. Satro neka velika snizenja, 50% off ono, 60 % off ovo. Mani meni lafine marketinske. Da to sta valja ne bi na rasprodaji bilo. Nego, ja cu da cekam kraj januara, kad oni ne prodaju ovo sto sad kao nude na snizenju, onda ce morati sniziti jos vise. Nema tu puno pameti, cista racunica. Ha ja.
Uzgred receno, ni za Christmas ni za godisnjicu braka nisam dobio nista od polovine moje sto se boljom zove. Jest da sam joj rekao da ne kupuje nista, ali moram joj nabaciti , onako u prolazu, samo da joj savjest uznemirim. To su skrivene cari braka. Sitna podbadanja bez posljedice.
Dodatno. Pojma ona nema kad smo se mi uzeli. Datumi, godisnjice, obiljezavanja, ma nista. A znala mi je stat na nogu, kao nagovorili je. I vrtim film u glavi, sjecam se dobro, ja smotan ko sajla, stojim pred maticarem, a ona me gazi po cipeli lijevoj. Gledam je blijedo, sta je tebi curo draga, mogla si mi prije reci da ti do zenidbe nije. Gotovo je sada, mislis da sam ja voljan, mislis da meni svejedno je.
A blog, sta ja znam, nekad mi dodje da samo pritisnem delete key, nekad mi se pise o svemu, trivijalnosti, sjecanja, slucajna opazanja...Nekad nemam volje nizasta, nekad zelim samo filmski insert da pogledam, muzicki klip da poslusam, sa slucajnim virtualcem komentar i pozdrave da izmjenim.
Ponekad me melanholija obavije, ponekad mislim vise nego sto trebam, ponekad nisam raspolozen, ponekad samo sutim i u tisini sobe odmaram.
Iz kuhinje nesto lijepo mirise, vani snijeg pocinje ponovo da pada...
Wednesday 24 December 2008
The Good, the Bad, the Snow...II
Veselo je jutros bilo. Novi nalet snijega paralizirao je ionako otezan saobracaj. Drago mi je, ali mi se na posao ne ide. Sreca je jedina sto nije bilo guzve, skole su vec na raspustima, a i vecina radno sposobnih vec u praznicima neradno uziva.
Ocigledno, ja nisam jedan od tih, jer sam trebao pola dana da odradim i na rucak sa rajom odem. Nema veze, navikao sam i na gore.
Pricam sa ljudima, rodjenim Vancouvercanima ( cak i takvih ovdje ima) da li pamte ovakvu zimu, bijelu, punu snijega. Odgovor njihov, negativan je.
Sve se je poremetilo, ali niko se ne buni. Ugodjaj pred Bozic i Novu godinu upotpunjen je darom prirode. Svuda oko mene, snijeg je. Sve mi izgleda kao jedna ogromna cestitika sto se salje rodbini i dragim ljudima, samo sto umjesto djeda mraza i sanki, prepuni gradski autobusi klize niz lose ociscene puteve.
Ovo me podsjeca na Bosnu, Tuzlu, od prosle godine. Raja mi se zali kako sada snijega nema, ali pamtim da sam tacno u ovo vrijeme , polako, oprezno, busom iz Sarajeva prilazio zapadnoj stani Tuzla spustajuci se niz padinu karaule, a sitan se je snijeg u mecavu pretvarao. I pamtim tu prvu noc kako su ulice Tuzle bile tihe, kako je saobracaj upotpunosti utihnuo, kako je sve nestvarno bilo i kako sam se radovao jer snijeg dugo nisam vidio.
I evo me opet u okruzenju snijeznom. Grad je Vancouver, drzava je druga, kontinet je americki, osjecaj je isti. Dijete u meni, budi se.
Odlazim sa rajom na terasu zgrade u kojoj se firma nalazi, glupiramo se , grudvamo, mrsko nam raditi. A i sto bi, nismo valjda mi jedini luzeri. I za nas praznici postoje.
Da ne zaboravim. Za sve vas sto Bozic slavite zelim da ga u krugu obitelji i prijatelja provedete. Za Novu godinu jos vremena ima.
Ulicne svetiljke su upaljene. Snijeg i dalje pada...
Ocigledno, ja nisam jedan od tih, jer sam trebao pola dana da odradim i na rucak sa rajom odem. Nema veze, navikao sam i na gore.
Pricam sa ljudima, rodjenim Vancouvercanima ( cak i takvih ovdje ima) da li pamte ovakvu zimu, bijelu, punu snijega. Odgovor njihov, negativan je.
Sve se je poremetilo, ali niko se ne buni. Ugodjaj pred Bozic i Novu godinu upotpunjen je darom prirode. Svuda oko mene, snijeg je. Sve mi izgleda kao jedna ogromna cestitika sto se salje rodbini i dragim ljudima, samo sto umjesto djeda mraza i sanki, prepuni gradski autobusi klize niz lose ociscene puteve.
Ovo me podsjeca na Bosnu, Tuzlu, od prosle godine. Raja mi se zali kako sada snijega nema, ali pamtim da sam tacno u ovo vrijeme , polako, oprezno, busom iz Sarajeva prilazio zapadnoj stani Tuzla spustajuci se niz padinu karaule, a sitan se je snijeg u mecavu pretvarao. I pamtim tu prvu noc kako su ulice Tuzle bile tihe, kako je saobracaj upotpunosti utihnuo, kako je sve nestvarno bilo i kako sam se radovao jer snijeg dugo nisam vidio.
I evo me opet u okruzenju snijeznom. Grad je Vancouver, drzava je druga, kontinet je americki, osjecaj je isti. Dijete u meni, budi se.
Odlazim sa rajom na terasu zgrade u kojoj se firma nalazi, glupiramo se , grudvamo, mrsko nam raditi. A i sto bi, nismo valjda mi jedini luzeri. I za nas praznici postoje.
Da ne zaboravim. Za sve vas sto Bozic slavite zelim da ga u krugu obitelji i prijatelja provedete. Za Novu godinu jos vremena ima.
Ulicne svetiljke su upaljene. Snijeg i dalje pada...
Monday 22 December 2008
Sunday 21 December 2008
The Good, the Bad, the Snow
Ustajem, prilazim vratima balkonskim, sneno gledam ispred sebe. Snijeg.
Poceo je sinoc da pada i jos prestao nije.
Dobro je sto nije vise tako hladno, lose je sto su ulice zatrpane i ne znam kako cu sutra na posao stici. Oko mene sve bijelo je, idila je zimska, cak i kalendar zidni zivim mi se cini.
Sve me podsjeca na djetinjstvo, na skolske raspuste, na nedjeljna prijepodneva, u kojima moras da radis skolsku zadacu, a mrsko ti je. Vrijeme prolazi sporo, izlezavas se u dnevnoj sobi ispred upaljenog televizora i cekas na jos jednu epizodu "Opstanka" ili na pocetak druge utrke slaloma.
Sve mi se nevinim cini, kada brige jos nisu sastavni dio zivota i kada rucak nedjeljnji samo sto gotov nije.
Sve je tako tiho, nestvarno, blagi drhtaj prozima me. Pomislit cu da mi je zima, ali nije. Mislim da mi je bjelina udarila na oci. Ja to figurativno.
Dosta su mene kise pacificke mezetile, ovu bjelinu propusti necu. Oblacim se toplo, snijeg i dalje pada, izlazim, setnja mi treba.
Hodam sporo, jer drugacije ne mogu. Trotoari su zatrpani, ulice se nevidljivim cine, veje sa svih strana , snijeg me na trenutke zaustavlja. Slikam oko sebe, glupiram se, ponovno u djetinjstvo vracam se. Eh, gdje je sada Mato Lovrak...
Poceo je sinoc da pada i jos prestao nije.
Dobro je sto nije vise tako hladno, lose je sto su ulice zatrpane i ne znam kako cu sutra na posao stici. Oko mene sve bijelo je, idila je zimska, cak i kalendar zidni zivim mi se cini.
Sve me podsjeca na djetinjstvo, na skolske raspuste, na nedjeljna prijepodneva, u kojima moras da radis skolsku zadacu, a mrsko ti je. Vrijeme prolazi sporo, izlezavas se u dnevnoj sobi ispred upaljenog televizora i cekas na jos jednu epizodu "Opstanka" ili na pocetak druge utrke slaloma.
Sve mi se nevinim cini, kada brige jos nisu sastavni dio zivota i kada rucak nedjeljnji samo sto gotov nije.
Sve je tako tiho, nestvarno, blagi drhtaj prozima me. Pomislit cu da mi je zima, ali nije. Mislim da mi je bjelina udarila na oci. Ja to figurativno.
Dosta su mene kise pacificke mezetile, ovu bjelinu propusti necu. Oblacim se toplo, snijeg i dalje pada, izlazim, setnja mi treba.
Hodam sporo, jer drugacije ne mogu. Trotoari su zatrpani, ulice se nevidljivim cine, veje sa svih strana , snijeg me na trenutke zaustavlja. Slikam oko sebe, glupiram se, ponovno u djetinjstvo vracam se. Eh, gdje je sada Mato Lovrak...
Saturday 20 December 2008
Friday 19 December 2008
Zima je u kraju mom...II
Ohohoho...jest stisla zima u kraju mom. Od kada Vancouver zovem prebivalistem svojim ovo je najhladniji val sto na kozi osjetih. Sve je zaledilo, zrak puca od hladnoce, a meni drago. Kao se to ono strucno kaze:"... ziva je znatno ispod nultog podioka...".
Sta god bilo, ovo se zimom zove. Oko mene bijelo je, a iznad glave, nebo vedro je. Radujmo se, radujmo...
Oblacim se toplo, izlazim na ulicu, guzva je, ali sve relativno dobro funkcionise. Vozaci su oprezni, pjesaci prolaze brzo, a ja, korak po korak, disem hladnocu duboko, okrecem se i promatram obrise lokalnih planina pod snijegom.
Vrijeme mi je pauze, noge me instiktivno nose u obliznji kineski restoran. Narucujem jelo dana: hot & sour soup i chicken in a black bean sauce sa nekakvim povrcem. Uz to dodje jos deep fried coconut milk. Ne znam kako bih ovo preveo na jezik nas.
Sada, iz topline doma, slusam vijesti i prognozu za sljedece dane. Uzbudjeni metereolog sa sigurnoscu tvrdi, ovaj val hladnoce, nastavlja se. Oci su mu siroke, a sako demodiran. Saltam daljinskim po kanalima, trazim sport ili zivotinje.
Bacam pogled kroz prozor, slabo se sta vidi, jos manje cuje. Vrijeme je vecere, ali apetita nemam. U meni jos rucak od danas stoji. Medjutim, sve vrijeme mi se dize, garant sam pojeo nesto sto mi organizmu nije sjelo. Hocu reci, podriguje.
Petak je na izdisaju, sat skoro ponoc otkucava. Zima u kraju mom svoje pravo znacenje nosi...
Sta god bilo, ovo se zimom zove. Oko mene bijelo je, a iznad glave, nebo vedro je. Radujmo se, radujmo...
Oblacim se toplo, izlazim na ulicu, guzva je, ali sve relativno dobro funkcionise. Vozaci su oprezni, pjesaci prolaze brzo, a ja, korak po korak, disem hladnocu duboko, okrecem se i promatram obrise lokalnih planina pod snijegom.
Vrijeme mi je pauze, noge me instiktivno nose u obliznji kineski restoran. Narucujem jelo dana: hot & sour soup i chicken in a black bean sauce sa nekakvim povrcem. Uz to dodje jos deep fried coconut milk. Ne znam kako bih ovo preveo na jezik nas.
Sada, iz topline doma, slusam vijesti i prognozu za sljedece dane. Uzbudjeni metereolog sa sigurnoscu tvrdi, ovaj val hladnoce, nastavlja se. Oci su mu siroke, a sako demodiran. Saltam daljinskim po kanalima, trazim sport ili zivotinje.
Bacam pogled kroz prozor, slabo se sta vidi, jos manje cuje. Vrijeme je vecere, ali apetita nemam. U meni jos rucak od danas stoji. Medjutim, sve vrijeme mi se dize, garant sam pojeo nesto sto mi organizmu nije sjelo. Hocu reci, podriguje.
Petak je na izdisaju, sat skoro ponoc otkucava. Zima u kraju mom svoje pravo znacenje nosi...
Thursday 18 December 2008
Wednesday 17 December 2008
Tuesday 16 December 2008
Tako je govorio Karlo
Zadnjih par dana prijatelji mi salju isti mail, pa da i ja podjelim poruku s vama. Ona je sljedeca:
"Vlasnici kapitala ce kod radnika poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujuci ih pritom na skupe kredite do razine neizdrzivosti. Neplaceni dugovi ce izazvati bankrot banaka koje ce se morati nacionalizirati, pa ce drzava onda krenuti putem koji vodi u komunizam."
Karl Marx, 1867.
Davno sam rekao da se u kapitalizam i ne uklapam bas. Tako da meni ni iz ruke niti u ruku. Jao, jesam misaon. Jebo Zaratustru...
"Vlasnici kapitala ce kod radnika poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujuci ih pritom na skupe kredite do razine neizdrzivosti. Neplaceni dugovi ce izazvati bankrot banaka koje ce se morati nacionalizirati, pa ce drzava onda krenuti putem koji vodi u komunizam."
Karl Marx, 1867.
Davno sam rekao da se u kapitalizam i ne uklapam bas. Tako da meni ni iz ruke niti u ruku. Jao, jesam misaon. Jebo Zaratustru...
Monday 15 December 2008
Sunday 14 December 2008
The Shining
Vrijeme je podivljalo. Ne pada mi bolja usporedba nego kultni film Jacka Nicholsona. The shining. Nema mi druge. Udaraj po tastaturi i budali.
Je l' kako drugo da objasnim da je u petak bio biblijski potop sa totalnim pomracenjem, sinoc je poceo da pada snijeg, danas je upeko arkticki minus, sutra ne znam sta nosi. Nijesam ja Cedo Orlovic, a jos manje Vuko Zecevic. Anticiklone sto sa zapada nose hladan zrak i uzrokuju promjene. Tako su oni govorili, nekada davno, osamdeset i neke. Sada se svi vade na globalno zagrijavanje.
Ne zalim se. Neka hladnoce. Sve je bolje od sivila sto kise ti nude. Mogu da se prikladno obucem, mogu da se utoplim, mogu da mislim, mogu da osjecam, mogu i da se smrznem. Zaboravio sam kako hladnoca ispod minusa izgleda. Kapa je na glavi, rukavice na rukama, pravac odredjen pred nogama. U danasnjoj setnji, bilo mi je ugodno. Jos da sam imao duge gace...
Sad je vecer. Vani je mirno, nista se ne cuje. Mraz je zamrzo aktivnosti nedjeljne. Na televiziji kao i obicno, nista od znacaja. Povremeno na vijestima prikazuju Busha kako ga cipelama gadjaju. Analiticari se sa cudjenjem pitaju, zasto? Meni je sve smijesno, a i podriguje mi se od danasnje vijetnamske govedje supe plaho.
Iz kuhinje cujem zvuk jaja sto se mute, garant zena nesto pohuje. Vecera na dobro mirise.
A ja, klepam po tastaturi, razmisljam kako da upotpunim preostale sate. Da li da zavrsim knjigu sto citam mjesecima: "A Short History of Nearly Everything" ili da pogledam film sto dobih od poznanika:"Fugative Pieces"?
Ili da nabacim na sebe masku Jacka Nicholsona, podignem obrve malo i pocnem da pisem knjigu koju niko citati nece.
A, jest smrzlo veceras, Joze mi Broza...
P.S Odgledao sam film-Fugative Pieces. I zeznuo se dobro. Dugo ne gledah tako tezak film. Jak. Kadrovi koji rezu. Emotivan do bola. Sto mi sve to treba?
Zar nije lakse pratiti vijesti i cipele sto lete...
Je l' kako drugo da objasnim da je u petak bio biblijski potop sa totalnim pomracenjem, sinoc je poceo da pada snijeg, danas je upeko arkticki minus, sutra ne znam sta nosi. Nijesam ja Cedo Orlovic, a jos manje Vuko Zecevic. Anticiklone sto sa zapada nose hladan zrak i uzrokuju promjene. Tako su oni govorili, nekada davno, osamdeset i neke. Sada se svi vade na globalno zagrijavanje.
Ne zalim se. Neka hladnoce. Sve je bolje od sivila sto kise ti nude. Mogu da se prikladno obucem, mogu da se utoplim, mogu da mislim, mogu da osjecam, mogu i da se smrznem. Zaboravio sam kako hladnoca ispod minusa izgleda. Kapa je na glavi, rukavice na rukama, pravac odredjen pred nogama. U danasnjoj setnji, bilo mi je ugodno. Jos da sam imao duge gace...
Sad je vecer. Vani je mirno, nista se ne cuje. Mraz je zamrzo aktivnosti nedjeljne. Na televiziji kao i obicno, nista od znacaja. Povremeno na vijestima prikazuju Busha kako ga cipelama gadjaju. Analiticari se sa cudjenjem pitaju, zasto? Meni je sve smijesno, a i podriguje mi se od danasnje vijetnamske govedje supe plaho.
Iz kuhinje cujem zvuk jaja sto se mute, garant zena nesto pohuje. Vecera na dobro mirise.
A ja, klepam po tastaturi, razmisljam kako da upotpunim preostale sate. Da li da zavrsim knjigu sto citam mjesecima: "A Short History of Nearly Everything" ili da pogledam film sto dobih od poznanika:"Fugative Pieces"?
Ili da nabacim na sebe masku Jacka Nicholsona, podignem obrve malo i pocnem da pisem knjigu koju niko citati nece.
A, jest smrzlo veceras, Joze mi Broza...
P.S Odgledao sam film-Fugative Pieces. I zeznuo se dobro. Dugo ne gledah tako tezak film. Jak. Kadrovi koji rezu. Emotivan do bola. Sto mi sve to treba?
Zar nije lakse pratiti vijesti i cipele sto lete...
Pada prvi snijeg...
Jutros sam izasao u setnju na obliznje brdo. Vlaga grada od sinoc i nedostatak svijetla, tjeraju me prema visim nadmorskim visinama . Tamo me je docekla studen, ostar planinski zrak i vjetar sto siba lice. Da, to je zima sto je pamtim, to je zima kakva treba da bude. Ako mogu reci za hladnocu da ugodna moze biti, za ovu slobodno mogu reci, da zimo, prijas mi.
Setam ubrzano. Par krugova stazama brda sto nosi ime kao i kraj u kome zivim. Ne da godi. Neodoljivo me podjeca na Banju, samo nema onih nadgrobnih ploca iz II svjetskog rata. Krosnje drveca povijene su, lisce odavno je palo, poneki hrabi setac u daljini vidi se. Temperatura, ispod minusa je.
To je ono kad te zima strese, kad ne mozes da mislis na nista drugo izuzev kako da se ugrijes. To je kada se koza stvrdne, kada usi ne osjecas, krvotok stane, a nosne izlucevine u tecnost prelaze. Iako ne volim zimu vidjeti niti na goblenu, vjerujte, sve je bolje nego mrak i kisa sto u tijelu nestaje. Bas sam se lijepo smrzao.
A sada, snijeg. Tako to ide s prirodom. Crno-bijela kombinacija. Nakon sinocnjeg pomracenja i depresivnih misli, evo i pokrivaca sto se snijeznim zove. Posto je noc odavno pala, nisam paznju obracao sto se vani desava. Dignem se sa kauca, otvorim balkonska vrata, bacim pogled, vidim bijelo. Hajmo sada svi zajedno razvucimo osmijeh. Pada prvi snijeg...
P.S Ono sto obozavam kada snijeg pada jeste tisina, muk, nema saobracaja...
Setam ubrzano. Par krugova stazama brda sto nosi ime kao i kraj u kome zivim. Ne da godi. Neodoljivo me podjeca na Banju, samo nema onih nadgrobnih ploca iz II svjetskog rata. Krosnje drveca povijene su, lisce odavno je palo, poneki hrabi setac u daljini vidi se. Temperatura, ispod minusa je.
To je ono kad te zima strese, kad ne mozes da mislis na nista drugo izuzev kako da se ugrijes. To je kada se koza stvrdne, kada usi ne osjecas, krvotok stane, a nosne izlucevine u tecnost prelaze. Iako ne volim zimu vidjeti niti na goblenu, vjerujte, sve je bolje nego mrak i kisa sto u tijelu nestaje. Bas sam se lijepo smrzao.
A sada, snijeg. Tako to ide s prirodom. Crno-bijela kombinacija. Nakon sinocnjeg pomracenja i depresivnih misli, evo i pokrivaca sto se snijeznim zove. Posto je noc odavno pala, nisam paznju obracao sto se vani desava. Dignem se sa kauca, otvorim balkonska vrata, bacim pogled, vidim bijelo. Hajmo sada svi zajedno razvucimo osmijeh. Pada prvi snijeg...
P.S Ono sto obozavam kada snijeg pada jeste tisina, muk, nema saobracaja...
Friday 12 December 2008
Ja vremena i govana
E, eto, kako je vrijeme ovdje. Kratko i jasno . Citav dan vrtim po glavi kako da opisem ove kise sto su sastavile, ovu tminu sto se dan zove, kojim rijecima da ih "nagradim" i evo odgovora nadrealnog. Ja kise i govana.
Ustao sam, mrak je. Krenuo sam u susret jutru sto pocinje, mrak je. Vrijeme prolazi i dalje je mrak. Je li vec podne ? Nije, mrak je. Je li proslo barem pola dana? Otkud znam, mrak je. Vracam se kuci, epopeja mraka, nastavlja se. Sta je ovo ljudi dragi, kao da dan uopste svanuo nije?
Samo mi jos fali lopata Babajicka i mracna idila bila bi upotpunjena. Koliko kubika treba, tu sam, iznemogao jesam, ali, straha u meni nema.
"O covjece mali, kakav plafon zelis da imas u odajama svojim", bozanski glas u meni govori.
"Neka bude boje prirodne, crn, kao sto nebo je", iskrenost iz mene izlazi.
Ovo bi kao pocetak vikenda trebao da bude...
Ustao sam, mrak je. Krenuo sam u susret jutru sto pocinje, mrak je. Vrijeme prolazi i dalje je mrak. Je li vec podne ? Nije, mrak je. Je li proslo barem pola dana? Otkud znam, mrak je. Vracam se kuci, epopeja mraka, nastavlja se. Sta je ovo ljudi dragi, kao da dan uopste svanuo nije?
Samo mi jos fali lopata Babajicka i mracna idila bila bi upotpunjena. Koliko kubika treba, tu sam, iznemogao jesam, ali, straha u meni nema.
"O covjece mali, kakav plafon zelis da imas u odajama svojim", bozanski glas u meni govori.
"Neka bude boje prirodne, crn, kao sto nebo je", iskrenost iz mene izlazi.
Ovo bi kao pocetak vikenda trebao da bude...
Tuesday 9 December 2008
Sunday 7 December 2008
Wake-up call
Kakav se sad alarm cuje , Tito dragi, mozak mi pomjera detonirajucim zvukom svojim. Jebem ti zgradu, ne daju mi ni da pisem. Eto mi i zene. Trci, usplahirano vice:" Izlazi napolje, pozar u zgradi je !".
Kakvoj ba zgradi? Nasoj? Gdje, koga, kome, sta? Nemojte me ljudi mucit, nisam bas dobre volje ovih dana. Kakav sad pozar? Jest da mi se pusi, ali dim te vrste potreban mi nije.
Nista, suti, oblaci se na brzinu, lift ne radi, silazi niz stepenice. Izlazim iz zgrade, kad tamo masa ljudi i pozar na balkonu prvoga sprata. Stan kucepazitelja, managera zgrade, nase gore list. Pukla mu propanska boca na balkonu, zapalio se bozicni light-show i balkon u plamenu je. Nice...
Smrzavam se ispred zgrade, gledam crni dim sto siklja i u visini nestaje. Promatram sa strane, ljudi su uznemireni, a meni je mrsko pricat.
Vatrogasci su tu, pozar ubrzo lokalizovan, povrijedjenih nema, dobro je onda, vracam se nazad.
I evo me sada, ispred kompjutera, zavrsavam svoje nedjeljno javljanje. Vise mi se niti pise, niti na net javlja. Sve mi se napornim cini. Osjecam nemir u sebi i opori miris dima u daljini. Da ovaj alarm simbolizam sa sobom ne donosi?
Kakvoj ba zgradi? Nasoj? Gdje, koga, kome, sta? Nemojte me ljudi mucit, nisam bas dobre volje ovih dana. Kakav sad pozar? Jest da mi se pusi, ali dim te vrste potreban mi nije.
Nista, suti, oblaci se na brzinu, lift ne radi, silazi niz stepenice. Izlazim iz zgrade, kad tamo masa ljudi i pozar na balkonu prvoga sprata. Stan kucepazitelja, managera zgrade, nase gore list. Pukla mu propanska boca na balkonu, zapalio se bozicni light-show i balkon u plamenu je. Nice...
Smrzavam se ispred zgrade, gledam crni dim sto siklja i u visini nestaje. Promatram sa strane, ljudi su uznemireni, a meni je mrsko pricat.
Vatrogasci su tu, pozar ubrzo lokalizovan, povrijedjenih nema, dobro je onda, vracam se nazad.
I evo me sada, ispred kompjutera, zavrsavam svoje nedjeljno javljanje. Vise mi se niti pise, niti na net javlja. Sve mi se napornim cini. Osjecam nemir u sebi i opori miris dima u daljini. Da ovaj alarm simbolizam sa sobom ne donosi?
St.Nicholas
Sveti Nikola, po krscanskoj bi tradiciji trebao biti svetac, zastitnik mornara i pomoraca. Svetac, to je ono kad umres, pa te kasnije proglase da si svetao. Nesto kao junak neznani.
Naime, pored te uloge (zastite), svetac Nikola voli i djecu. Datum kojim se obiljezava dan Svetog Nikole pada pocetkom decembra, sa sigurnoscu ne mogu da tvrdim. Po spomenutoj tradiciji, pokloni se kupuju, u carape ili cipele se skrivaju. Kada padne noc, Sveti Nikola na sankama, silazi s neba i darove nosi.
Kad sam dijete bio ja, moja se je baka istinski trudila, kada oca nije bilo u blizni, da vjerska tradicija bude dio mog odrastanja. Citala mi slikovnice o andjelima koji silaze s neba i opet se vracaju na isto. Govorila tiho, jer nebesko je kraljevstvo to.
To je meni bilo super. Bilo je i slika, moje su oci bile otvorene sirom. Na red je dosla i prica o svetom Nikoli. Ko biva, on svake godine silazi s neba i kad djeca u san utonu, on im razne poklone nosi. Sto ce reci, voli on djecu, ali ga vidjeti ne mozes.
Pocetak je decembra, pec na drva u uglu sobe toplinu svoju siri. Sneni macak , pored nje, zadovoljstvom predi.
Na kaucu sam dnevne sobe, slikovnica u rukama, na televiziji se vrti serija "Ja, Klaudije".
"Spremi cipelicu svoju, pored prozora je stavi i Sveti ce ti Nikola razne poklone donjeti", baka, tiho progovori.
Kontam ja, odoh od djeda uzet desnu cipelu, kod njega je size 46. Mislim, jebaji ga, kad vec Nikola s neba dolazi, da ne dolazi za dzabe. Neka turi onu Krasovu bombonijeru i Jaffu keks, ja cu mu zahvalan biti. Moze i bajadera, a eurocream ne treba, ionako volim samo ono crno.
Stavim djedovu kunduru pored prozora i cekam. Noc pada, umoran sam i vrijeme je za spavanje. Baka me salje u sobu, pod jorgan, sutra je svecani dan, blagdan svetog Nikole.
Malo sutra, hocu ja da vidim kada Nikola s neba silazi. Hocu da vidim sanke, jelena i kocije. Dignem se i zasuskam iza ormara. Nije proslo niti desetak minuta, eto ti bake sa cokoladama, narandzama i sitnim kolacima. Spretno pocne puniti djedovu cipelu, kad ja iza ledja dreknem:" Hej! Gdje je Sveti Nikola i njegove sanke!".
Naime, pored te uloge (zastite), svetac Nikola voli i djecu. Datum kojim se obiljezava dan Svetog Nikole pada pocetkom decembra, sa sigurnoscu ne mogu da tvrdim. Po spomenutoj tradiciji, pokloni se kupuju, u carape ili cipele se skrivaju. Kada padne noc, Sveti Nikola na sankama, silazi s neba i darove nosi.
Kad sam dijete bio ja, moja se je baka istinski trudila, kada oca nije bilo u blizni, da vjerska tradicija bude dio mog odrastanja. Citala mi slikovnice o andjelima koji silaze s neba i opet se vracaju na isto. Govorila tiho, jer nebesko je kraljevstvo to.
To je meni bilo super. Bilo je i slika, moje su oci bile otvorene sirom. Na red je dosla i prica o svetom Nikoli. Ko biva, on svake godine silazi s neba i kad djeca u san utonu, on im razne poklone nosi. Sto ce reci, voli on djecu, ali ga vidjeti ne mozes.
Pocetak je decembra, pec na drva u uglu sobe toplinu svoju siri. Sneni macak , pored nje, zadovoljstvom predi.
Na kaucu sam dnevne sobe, slikovnica u rukama, na televiziji se vrti serija "Ja, Klaudije".
"Spremi cipelicu svoju, pored prozora je stavi i Sveti ce ti Nikola razne poklone donjeti", baka, tiho progovori.
Kontam ja, odoh od djeda uzet desnu cipelu, kod njega je size 46. Mislim, jebaji ga, kad vec Nikola s neba dolazi, da ne dolazi za dzabe. Neka turi onu Krasovu bombonijeru i Jaffu keks, ja cu mu zahvalan biti. Moze i bajadera, a eurocream ne treba, ionako volim samo ono crno.
Stavim djedovu kunduru pored prozora i cekam. Noc pada, umoran sam i vrijeme je za spavanje. Baka me salje u sobu, pod jorgan, sutra je svecani dan, blagdan svetog Nikole.
Malo sutra, hocu ja da vidim kada Nikola s neba silazi. Hocu da vidim sanke, jelena i kocije. Dignem se i zasuskam iza ormara. Nije proslo niti desetak minuta, eto ti bake sa cokoladama, narandzama i sitnim kolacima. Spretno pocne puniti djedovu cipelu, kad ja iza ledja dreknem:" Hej! Gdje je Sveti Nikola i njegove sanke!".
Saturday 6 December 2008
Prvi put sa stolicom na jutrenje
Sekvenci odrastanja nikad dosta. Jos jednom, alkoholni je oblak u glavnoj ulozi. Bila je zima, sa snijegom, i jos jedan vikend bez sadrzaja. Tipicno srednjoskolski.
Sastalo se nas tonu, dan je kratak, a mrak se spusta brzo. Nemas ti tu sta radit, a jos manje mislit. U supermarket po pice, nabavi meze, pa kod nekog u prazan stan. Uzeli smo sto se tada pilo, stock, vekija( talijanski vinjak...op.a)i gajba piva da se gasi zestina ta.
Ruzan ukus je svemu tome. Sjecam se svih tih obojenih pica, badelov konjak, vlahov i ovi spomenuti otrovi. Ali, tinejdzer si, nista ti strano nije. Nema tu puno izbora, ima da cugas. Ili si dio raje ili nisi. Bolje ti je da jesi.
Nestajao je alkohol kao sto nestaje snijeg kad stigne proljece. Topio se u nama, silazio niz trbusne padine. Zajedno sa alkoholom, i nasa svijest polako nestajala je. Ima ono, kada znas kad bi trebao stati, ali, u vecini slucajeva, ne stanes. Vrela krv tinejdzerska, u tebi je. I onda se desi to sto se desi. Oduzimas se, kontrola vise ne postoji, na kraju, olesis se. Bezivotno truplo, postajes.
Tu se i moje pamcenje zaustavlja. Sve sto cu reci sada, prica je moga oca. Nasao me ujutro, u krevetu, sklupcanog. Zagrljen cvrsto za kuhinjsku stolicu poluspustenih pantalona. Rekao mi je, seretskim osmijehom roditelja, da sam izgledao kao Isus kad je treci put pao s krizem, na svom putu ka stratistu. Iskonska kalvarija. Mortus pred ocem. I to u gacama. Joj, sramote.
Mati ko mati, mislila je da sam se otrovao. Meso vjerovatno nije bilo dobro peceno, njeno je uvjerenje. Potvrdno klimam glavom, sta drugo da kazem.
Seretski ocev osmijeh i dalje ne silazi sa lica. Da, nedovoljno przeno meso, je krivac za moje alkoholno posrtanje. Ali, sta ce mi stolica?
Sastalo se nas tonu, dan je kratak, a mrak se spusta brzo. Nemas ti tu sta radit, a jos manje mislit. U supermarket po pice, nabavi meze, pa kod nekog u prazan stan. Uzeli smo sto se tada pilo, stock, vekija( talijanski vinjak...op.a)i gajba piva da se gasi zestina ta.
Ruzan ukus je svemu tome. Sjecam se svih tih obojenih pica, badelov konjak, vlahov i ovi spomenuti otrovi. Ali, tinejdzer si, nista ti strano nije. Nema tu puno izbora, ima da cugas. Ili si dio raje ili nisi. Bolje ti je da jesi.
Nestajao je alkohol kao sto nestaje snijeg kad stigne proljece. Topio se u nama, silazio niz trbusne padine. Zajedno sa alkoholom, i nasa svijest polako nestajala je. Ima ono, kada znas kad bi trebao stati, ali, u vecini slucajeva, ne stanes. Vrela krv tinejdzerska, u tebi je. I onda se desi to sto se desi. Oduzimas se, kontrola vise ne postoji, na kraju, olesis se. Bezivotno truplo, postajes.
Tu se i moje pamcenje zaustavlja. Sve sto cu reci sada, prica je moga oca. Nasao me ujutro, u krevetu, sklupcanog. Zagrljen cvrsto za kuhinjsku stolicu poluspustenih pantalona. Rekao mi je, seretskim osmijehom roditelja, da sam izgledao kao Isus kad je treci put pao s krizem, na svom putu ka stratistu. Iskonska kalvarija. Mortus pred ocem. I to u gacama. Joj, sramote.
Mati ko mati, mislila je da sam se otrovao. Meso vjerovatno nije bilo dobro peceno, njeno je uvjerenje. Potvrdno klimam glavom, sta drugo da kazem.
Seretski ocev osmijeh i dalje ne silazi sa lica. Da, nedovoljno przeno meso, je krivac za moje alkoholno posrtanje. Ali, sta ce mi stolica?
Djevojacko vecer
Napustila me zena. Okrenula se lagano pred vratima izlaznim, udostojila me pogledom i nestade u noci. Jest, jest, djevojacko vecer opet ima. A ti bekane po tastaturi klepaj.
Kao satro, prva subota u sedmici za nju i njene jaranice, rezervisana je. To je zvanicna verzija. Moje je da povjerujem ili barem da se potrudim da vjerujem. A gdje se one skicu, ne mogu da mislim, evo, vec mi zila na celu iskace.
Sredila se ona pravo. Suknjica zimska je tu, kaputic crni , torbica retro. " Da li mi se slaze ova rolka? Sta mislim o ovom dzemperu?", "Hajde, reci nesto", pitanja su njena. Joj, nemoj me nista pitat, vidis da me je srklet uhvatio.
Odose one u jazz klub na veceru i laganu muziku. Mozes mislit gospodja, nasle su restoran sa jazz muzikom. Malo alkohola, malo funky ritma, pregrst drmoguza. A gdje sam ja u shemi toj? Bogami cu ja pocet sutat nesto drugo osim kutija.
Dobro da mi nije jos rekla da trebam ves oprat.
A ja sam si napravio brdo sendvica, otvorio meksicko pivo i slusam muziku na pristupacnom mi jutjubu. Cujem kisu kako po prozoru udara. Nesto mi se zivot samacki privlacnim ne cini...
Kao satro, prva subota u sedmici za nju i njene jaranice, rezervisana je. To je zvanicna verzija. Moje je da povjerujem ili barem da se potrudim da vjerujem. A gdje se one skicu, ne mogu da mislim, evo, vec mi zila na celu iskace.
Sredila se ona pravo. Suknjica zimska je tu, kaputic crni , torbica retro. " Da li mi se slaze ova rolka? Sta mislim o ovom dzemperu?", "Hajde, reci nesto", pitanja su njena. Joj, nemoj me nista pitat, vidis da me je srklet uhvatio.
Odose one u jazz klub na veceru i laganu muziku. Mozes mislit gospodja, nasle su restoran sa jazz muzikom. Malo alkohola, malo funky ritma, pregrst drmoguza. A gdje sam ja u shemi toj? Bogami cu ja pocet sutat nesto drugo osim kutija.
Dobro da mi nije jos rekla da trebam ves oprat.
A ja sam si napravio brdo sendvica, otvorio meksicko pivo i slusam muziku na pristupacnom mi jutjubu. Cujem kisu kako po prozoru udara. Nesto mi se zivot samacki privlacnim ne cini...
Christmas Party
Krajem godine, kada se praznici u daljini kalendara naziru, firme vecinom organizuju zajednicki rucak. Christmas Party.
Drze se govori, ko se je ozenio/udao, ko je prinovu u obitelji dobio. Velicaju se uspjesi i ublazuju neuspjesi. Dijele se nagrade i usiljeni osmijesi i svi su nesto veseli plaho. Ljudi su svecanije obuceni, muskarci su slobodniji, zene se privlacnijim cine. Moj parti bijase prosli petak.
Naravno, ove zabave veze nemaju sa religijskom tradicijom Bozica, na njima se samo dobro nakrka i ceka na izvlacenje nagrada. U alkoholu su umjereni, ipak, to je samo rucak. Radi navedenog postoji izraz/obicaj- after party, kada se odlazi u obliznje klubove i bozicni /neradni ugodjaj nastavlja. Alkoholno i culno oduzimanje.
Okupljeni najvise paznju obracaju na glavnu nagradnu igru. Ako im se posreci mogu i primamljive poklone dobiti. Kao sto je televizor , model najnoviji, besplatne avionske karte za dvoje unutar sjeverne i juzne Amerike ili neki gift certificate za gotivne banje u kojima se ostavlja znoj i imigrantske iluzije.
Ali, da bi dosao do nagradne igre, moras istrpjeti suhoparni govor vlasnika firme i njegovih adjutanata , a on moze i da potraje. Tako je i bilo.
Kad sam vec mislio da cu umrijeti od gladi na bozicnom rucku, tirade bez kraja prestale su. Horde gladi razdraganih uposlenika uputile su se prema svedskom stolu. Halisanje zapocinje.
Trpao sam na tanjir dok je moglo stati. Od pacifickog lososa, povrca raznog do przenog krompira. I bas sam se lijepo namirio i umjesto da zadovoljno ostanem za stolom, spustim se na kolace i utrpam u sebe dvije kile istih.
I tu je bio kraj. Prezderao sam se bespotrebno. Oskrnavio svetu tradiciju bozicnu, umjerenosti u meni bilo nije. Oci gladne balkanske.
Sto se tice nagrada i izvlacenja poklona, nista novo. Kakve sam kurate srece od nagrade sam dobio samo bazu pridjeva prvog dijela recenice. Merry Christmas.
Drze se govori, ko se je ozenio/udao, ko je prinovu u obitelji dobio. Velicaju se uspjesi i ublazuju neuspjesi. Dijele se nagrade i usiljeni osmijesi i svi su nesto veseli plaho. Ljudi su svecanije obuceni, muskarci su slobodniji, zene se privlacnijim cine. Moj parti bijase prosli petak.
Naravno, ove zabave veze nemaju sa religijskom tradicijom Bozica, na njima se samo dobro nakrka i ceka na izvlacenje nagrada. U alkoholu su umjereni, ipak, to je samo rucak. Radi navedenog postoji izraz/obicaj- after party, kada se odlazi u obliznje klubove i bozicni /neradni ugodjaj nastavlja. Alkoholno i culno oduzimanje.
Okupljeni najvise paznju obracaju na glavnu nagradnu igru. Ako im se posreci mogu i primamljive poklone dobiti. Kao sto je televizor , model najnoviji, besplatne avionske karte za dvoje unutar sjeverne i juzne Amerike ili neki gift certificate za gotivne banje u kojima se ostavlja znoj i imigrantske iluzije.
Ali, da bi dosao do nagradne igre, moras istrpjeti suhoparni govor vlasnika firme i njegovih adjutanata , a on moze i da potraje. Tako je i bilo.
Kad sam vec mislio da cu umrijeti od gladi na bozicnom rucku, tirade bez kraja prestale su. Horde gladi razdraganih uposlenika uputile su se prema svedskom stolu. Halisanje zapocinje.
Trpao sam na tanjir dok je moglo stati. Od pacifickog lososa, povrca raznog do przenog krompira. I bas sam se lijepo namirio i umjesto da zadovoljno ostanem za stolom, spustim se na kolace i utrpam u sebe dvije kile istih.
I tu je bio kraj. Prezderao sam se bespotrebno. Oskrnavio svetu tradiciju bozicnu, umjerenosti u meni bilo nije. Oci gladne balkanske.
Sto se tice nagrada i izvlacenja poklona, nista novo. Kakve sam kurate srece od nagrade sam dobio samo bazu pridjeva prvog dijela recenice. Merry Christmas.
Friday 5 December 2008
Thursday 4 December 2008
Wednesday 3 December 2008
Volej
Volej iliti na engleskom volley, sportski je izraz, kojim se opisuje udarac u loptu, nogom ili rukom, prije nego sto ona dodirne tlo.
Pored sportskog znacenja, u raznim zivotnim situacijama, volej se koristi kao zargon tj. jezik ulice, za sve sto mozes sutnut s apetitom u svrhu otklanjanja stresa. Nesto kao ventil izduvni.
Danas sam saznao da je volej i kulturoloski fenomen. Ne koriste ga bas svi, a jos manje kontaju znacenje njegovo. Ipak, ovo je sredina visenacionalna. Pazljivo sa ljudima i predmetima ophoditi se treba znati.
Elem, bijase mi tezak dan na poslu. Jedan od onih dana kada sa svih strana neko nesto trazi, sve nekakvi problemi, koji su ustvari minorni, ali ih ja cinim vecim. Tako sam se postavio. Hocu da pomognem svima, a ne znam pomoci sebi. Ovo ja ko humanitrac neki. Mani lafine, na volej se pripremi.
Zadnje vrijeme pribran sam ko gejzir, malo nesto bude, vrela voda nezadovoljstva izlazi iz mene. Sikljam u mlazovima.
Uglavno, zakacim se sa , nazovi radnom kolegicom, prvo verbalno, a zamalo i tjelesno. Backhand je bio u poziciji znanoj.
Poenta je sto se ovdje ljudi ne svadjaju kao kod nas. Mahanje ruku, unosenje u lice, prijetnje, povisen glas, vec koriste intonaciju rijeci tj. odabirom istih ukazuju druge i izbjegavaju svoje greske.
E, posto je engleski moj drugi jezik, ja to ne znam, a i ona probudjena zila na celu, odaje me. Naizgled bezazlena situacija lako prelazi u neugodnu.
Gleda ona mene, ne konta nista, a ja pjenim, trpam rijeci u njedra. Vracam se nazad, kroz hodnik, a tamo, na mom putu srdzbe, mala, kartonska, kutija.
Kad sam ja nju sutnuo, ono, iz zaleta, volejem, iz duse, letjela je kroz prostoriju u luku pravilnom. Ah, ljepote. Tako sam je slatko zakacio.
Okrecu se ljudi, gledaju u mene, a ja smiren ko da sam u hali. Drago mi, osmijeh lice mi prekiva. Kako mi je samo sjela. Mario Kempes, progovaram u sebi. Osjecam da srdzba nestaje.
Suma sumarum. Volej nasih prostora nije samo puki udarac nogom. Ne sutaju ljudi ovdje kutije, konzerve, kante uz haustore, nemarno ostavljenu ambalazu pored puta, mrve na kuhinjskom podu. To je nama svojstven dar. Slobodno sutni nesto ili nekog, ako prilika vec trazi. Pogrijestiti neces nikad.
Pored sportskog znacenja, u raznim zivotnim situacijama, volej se koristi kao zargon tj. jezik ulice, za sve sto mozes sutnut s apetitom u svrhu otklanjanja stresa. Nesto kao ventil izduvni.
Danas sam saznao da je volej i kulturoloski fenomen. Ne koriste ga bas svi, a jos manje kontaju znacenje njegovo. Ipak, ovo je sredina visenacionalna. Pazljivo sa ljudima i predmetima ophoditi se treba znati.
Elem, bijase mi tezak dan na poslu. Jedan od onih dana kada sa svih strana neko nesto trazi, sve nekakvi problemi, koji su ustvari minorni, ali ih ja cinim vecim. Tako sam se postavio. Hocu da pomognem svima, a ne znam pomoci sebi. Ovo ja ko humanitrac neki. Mani lafine, na volej se pripremi.
Zadnje vrijeme pribran sam ko gejzir, malo nesto bude, vrela voda nezadovoljstva izlazi iz mene. Sikljam u mlazovima.
Uglavno, zakacim se sa , nazovi radnom kolegicom, prvo verbalno, a zamalo i tjelesno. Backhand je bio u poziciji znanoj.
Poenta je sto se ovdje ljudi ne svadjaju kao kod nas. Mahanje ruku, unosenje u lice, prijetnje, povisen glas, vec koriste intonaciju rijeci tj. odabirom istih ukazuju druge i izbjegavaju svoje greske.
E, posto je engleski moj drugi jezik, ja to ne znam, a i ona probudjena zila na celu, odaje me. Naizgled bezazlena situacija lako prelazi u neugodnu.
Gleda ona mene, ne konta nista, a ja pjenim, trpam rijeci u njedra. Vracam se nazad, kroz hodnik, a tamo, na mom putu srdzbe, mala, kartonska, kutija.
Kad sam ja nju sutnuo, ono, iz zaleta, volejem, iz duse, letjela je kroz prostoriju u luku pravilnom. Ah, ljepote. Tako sam je slatko zakacio.
Okrecu se ljudi, gledaju u mene, a ja smiren ko da sam u hali. Drago mi, osmijeh lice mi prekiva. Kako mi je samo sjela. Mario Kempes, progovaram u sebi. Osjecam da srdzba nestaje.
Suma sumarum. Volej nasih prostora nije samo puki udarac nogom. Ne sutaju ljudi ovdje kutije, konzerve, kante uz haustore, nemarno ostavljenu ambalazu pored puta, mrve na kuhinjskom podu. To je nama svojstven dar. Slobodno sutni nesto ili nekog, ako prilika vec trazi. Pogrijestiti neces nikad.
Tuesday 2 December 2008
Monday 1 December 2008
Hotel California
Uvijek kad cujem na radiju, u autu, Hotel California, mega-hit matorih hipika sto se odazivaju na ime, The Eagles, ja se nekako rastuzim. Meni toliko ta pjesma ide na zivce da se ospem u sekundi. Ne mogu je organski smislit. S druge strane podsjeca me na jednu od epizoda djetinjstva koju u sebi melankonilcno nosim.
Naime, davno je to bilo. Benzin se jos prodavao na par-nepar , a restrikcije struje su bile svakodnevne, kad sam na poklon dobio singlicu gore spomenute grupe.
Znam da sam bio na nekoj festi i da sam bio dosta mladji od prisutnih. Znam da sam se motao po plocama domacine kuce, djevojke starije od mene , brat bratu pet, sest godina.
Ona je imala brdo ploca i veliko strpljenje. Listao sam tom riznicom nepresusnom, stavljao u stranu ono sto mi paznju je privlacilo. Svasta sam nesto pronalazio sto prije slusao nisam.
Naletim tako na Talking Heads. Stavim plocu na gramofon, slusam, preskacem pjesme. Ne ide mi nikako. Pretesko je to za mene, sve nekako razbacano, a i ni balada nema. Djeovjak se nasmjesi i rece tiho :" To je sada in."
Krivo je meni, dijete sam ja, jos nijedne dlake na licu nemam,a volio bih o muzici znati sto vise. Starija je to raja, zelio bi biti dio njih, naposljetku, sta ce oni misliti o meni? Ali, nece ritam i lirika Talking Heads u glavu moju. Nikako.
U hrpi, na strani, zaboravljena od velikih (long play) ploca sto su priroitet imale, stajase, sitna, neugledna singlica. Uzimam je u ruke, vrtim na prstu, promatram omot. Cak i znam sta na engleskom znaci the Eagles. Stavljam na gramofon, jednostavna melodija, lagane note, barsunast glas. Ovo je za mene.
"Uzmi je ako hoces", cujem glas iza sebe.
"Jesi li sigurna", odgovaram.
"Jesam, slobodno, nisu losi, ali nisam vise u tom fazonu".
"Zahvaljujem".
I onda mi zena kaze:" Sto si tuzan? Trebas biti sretan sto imas takvo sjecanje i uspomenu na djetinjstvo". Vjerovatno je u pravu, ali, to sam ja i pacificke kise.
Singlicu i dan danas cuvam. Eno je, u sobi, u kartonskoj IKEA kutiji sa natpisom, memories.
Naime, davno je to bilo. Benzin se jos prodavao na par-nepar , a restrikcije struje su bile svakodnevne, kad sam na poklon dobio singlicu gore spomenute grupe.
Znam da sam bio na nekoj festi i da sam bio dosta mladji od prisutnih. Znam da sam se motao po plocama domacine kuce, djevojke starije od mene , brat bratu pet, sest godina.
Ona je imala brdo ploca i veliko strpljenje. Listao sam tom riznicom nepresusnom, stavljao u stranu ono sto mi paznju je privlacilo. Svasta sam nesto pronalazio sto prije slusao nisam.
Naletim tako na Talking Heads. Stavim plocu na gramofon, slusam, preskacem pjesme. Ne ide mi nikako. Pretesko je to za mene, sve nekako razbacano, a i ni balada nema. Djeovjak se nasmjesi i rece tiho :" To je sada in."
Krivo je meni, dijete sam ja, jos nijedne dlake na licu nemam,a volio bih o muzici znati sto vise. Starija je to raja, zelio bi biti dio njih, naposljetku, sta ce oni misliti o meni? Ali, nece ritam i lirika Talking Heads u glavu moju. Nikako.
U hrpi, na strani, zaboravljena od velikih (long play) ploca sto su priroitet imale, stajase, sitna, neugledna singlica. Uzimam je u ruke, vrtim na prstu, promatram omot. Cak i znam sta na engleskom znaci the Eagles. Stavljam na gramofon, jednostavna melodija, lagane note, barsunast glas. Ovo je za mene.
"Uzmi je ako hoces", cujem glas iza sebe.
"Jesi li sigurna", odgovaram.
"Jesam, slobodno, nisu losi, ali nisam vise u tom fazonu".
"Zahvaljujem".
I onda mi zena kaze:" Sto si tuzan? Trebas biti sretan sto imas takvo sjecanje i uspomenu na djetinjstvo". Vjerovatno je u pravu, ali, to sam ja i pacificke kise.
Singlicu i dan danas cuvam. Eno je, u sobi, u kartonskoj IKEA kutiji sa natpisom, memories.
Prvi put s biciklom na jutrenje
Jednom sam se ja tako lijepo napio da za sebe znao nisam. Bilo je ljeto i bio je raspust i bio sam poletarac bez alkoholnog iskustva. Jedinica je jos uvijek bila prvi broj mojih godina.
Bila je neka festa, dernek iliti zabava. Noc je bila topla, a zvijezda na nebu mi se cini nije bilo. Znam da nas je bio mali milion razuzdane omladine socijalizma i da smo se davili u domacem vinu, netom donesenog sa obliznjih gorskih krajeva.
Na okupljanje sam stigao svojim pouzdanim prevoznim sredstvom, biciklom. Bio je to obican Poni, boje, tamno-ljubicaste. Nista od onih dodataka: blatobrani, macje oci, zvonce, brzine...nista. Samo sic, dva tocka i okvir. Bio je tako jadan da ga nisam trebao niti zakljucavat.
Imao sam predosjecaj da bio se mogao napit, alkohol je to, ali da cu se olesiti, pretpostaviti bas i nisam mogao. Silazilo je vino bez problema niz pubertetsko grlo moje, kao tecna cokolada u reklamama, a one zvijezde sa pocetka price sto ih bilo nije, pocele su ispred ociju mojih da sijaju.
Tu smo znaci. Noge vise ne pripadaju tijelu mom. Ovako bi trebalo bestezinsko stanje izgledati. Da te vidim sad Armstrong Neile. Huston, javi se.
Osjecaj nedostatka tla pod nogama nije me pokolebao. Ionako, sto ce mi tlo, kad bicikl imam. Cujem glasove, kao zele da me zaustave, ali, vec kasno je. Lebdim na svom pegazu, nosi me adrenalin alkohola i mladih godina, mrak je i nista se ne vidi niti cuje.
Imam u glavi sliku gdje bi mogla biti kuca koju zovem domom svojim, ali zadnje sto sjecanje mi nudi je, polje kukuruza, bicikl pored puta i ja na ledjima sa glavom na brazdi od krompira. Cista naiva. Ovoga se ni Krsto Hegedusic postidio ne bi.
Trzam se , zima mi je. Otvaram oci, svijetlost nazirem. Pod guzicom mi hladno, rosa je. Pijetlovi kukuricu, zora je. Prvi put s biciklom na jutrenje...
Bila je neka festa, dernek iliti zabava. Noc je bila topla, a zvijezda na nebu mi se cini nije bilo. Znam da nas je bio mali milion razuzdane omladine socijalizma i da smo se davili u domacem vinu, netom donesenog sa obliznjih gorskih krajeva.
Na okupljanje sam stigao svojim pouzdanim prevoznim sredstvom, biciklom. Bio je to obican Poni, boje, tamno-ljubicaste. Nista od onih dodataka: blatobrani, macje oci, zvonce, brzine...nista. Samo sic, dva tocka i okvir. Bio je tako jadan da ga nisam trebao niti zakljucavat.
Imao sam predosjecaj da bio se mogao napit, alkohol je to, ali da cu se olesiti, pretpostaviti bas i nisam mogao. Silazilo je vino bez problema niz pubertetsko grlo moje, kao tecna cokolada u reklamama, a one zvijezde sa pocetka price sto ih bilo nije, pocele su ispred ociju mojih da sijaju.
Tu smo znaci. Noge vise ne pripadaju tijelu mom. Ovako bi trebalo bestezinsko stanje izgledati. Da te vidim sad Armstrong Neile. Huston, javi se.
Osjecaj nedostatka tla pod nogama nije me pokolebao. Ionako, sto ce mi tlo, kad bicikl imam. Cujem glasove, kao zele da me zaustave, ali, vec kasno je. Lebdim na svom pegazu, nosi me adrenalin alkohola i mladih godina, mrak je i nista se ne vidi niti cuje.
Imam u glavi sliku gdje bi mogla biti kuca koju zovem domom svojim, ali zadnje sto sjecanje mi nudi je, polje kukuruza, bicikl pored puta i ja na ledjima sa glavom na brazdi od krompira. Cista naiva. Ovoga se ni Krsto Hegedusic postidio ne bi.
Trzam se , zima mi je. Otvaram oci, svijetlost nazirem. Pod guzicom mi hladno, rosa je. Pijetlovi kukuricu, zora je. Prvi put s biciklom na jutrenje...
Subscribe to:
Posts (Atom)