Elem, prijatelj od mene, rodjeni Kanadjanin, Vancouverite (mozete mislit cak i takvih ima?) ozenio se sinoc. I na moje veliko iznenadjenje pozvao me da svojim prisustvom uvelicam taj svecani dogadjaj. Mene, naturalizovanog Kanadjanina, imigranta cudnog imena sa trusnog evropskog dijela sto se Balkanom zove.
Nekako sam osjecao kao da ne pripadam tom skupu, ne sto smo mi neki jarani, vec sto je svadba tj. vjencanje bila intimna, vecinom familija,ljudi koji se vec znaju, sa manjim brojem gostiju.
Ipak, neka prijatnost zarobljavala me je. Pozvan sam na vjencanje svog kanadskog prijatelja i blagi ponos u meni je.
U jednom periodu radili smo zajedno, on je kasnije nasao posao u svojoj struci, otisao u drugi grad, klasicna prica brzog zapadnjackog zivota gdje se nema puno vremena za druzenje i prijateljstva. Mi smo ostali u vezi.
Iako dosta mladji od mene, iako se ne smijem njegovom humoru, iako mi jos uvijek izgleda ko djecarac, iako ne kontam neke stvari sto konta on i sto ja kontam nesto drugo, a ne moze on, drag mi je. Na vjenacanje kanadsko pozvan sam ja i moja bolja polovina. Chris,hvala, hvala...
Samo je vjencanje bilo prijatno, bez vece ceremonije i pretjerivanja. Izmjenjene su rijeci sa kojima ces dijeliti zajednicki zivot, poneki osmijeh i suza, poljubac i potpis koji slijedi. Sve je upotpunjeno prepoznatljivim tonovima skotskih gajdi (mlada je porijeklom iz Skotske) masovnim fotografisanjem i izdasnim septembarskim suncem.
Naposljetku, odlazak na veceru i svadbenu zabavu. Jednostavno i lijepo organizovano. The newlyweds, congratulations...
