White Rock

Malo me suhva drzi. Kako od vremena, pritisak u zraku i na kisu bi moglo,   tako i od saznanja da sutra je ponedjeljak, a meni se ne radi bas. Ma nije da mi se ne radi, da ne ispada sada, da sam lijenoguz iliti slacker, jednostavno, u zrvnju sam kapitalizma, zelim da mjenjam, a ne pokrecem nista,  radim sto moram, a zadovoljstvo uradjenim nemam. Nimalo ugodan osjecaj.

Sinoc sam iskoristio neradni dan, subota zadnja u mjesecu Junu. Vrijeme predivno, suncano, a priroda na domak ruke i automobila. Uskacem u isti, i bez nekog veceg plana,  tockovima gazim asfaltnim prostranstvima metro Vancouver-a. Miris otkosa trave mogu osjetiti u zraku.
Prvo zaustvaljanje Ladner. Nekad bijase selo za sebe, sada, sastavni je dio grada. Volim ovakava mjesta. Volim da stanem, da se zaustavim, da parkiram na pola sata. Volim da prosetam, laganim tempom, promatrajuci lokalne trgovine i lica. Doruckujem chicken teriyaki i avocado sushi roll, sunce je vec visoko, casa hladne vode godi mi pravo.

Napustam Ladner. Auto me nosi dalje, dvadesetak minuta niz autoput, skrecem lijevo, a vijugavi, seoski me put vodi kroz visoku, crnogoricnu sumu sto stiti kuce od buke saobracaja i znatizeljnog pogleda turiste. Obrisi moje sljedece destinacije pocinju da naziru se, Crescent Beach.
Smjesetan na samoj obali okeana, ovo mjesto bi se nasim parametrima smatralo primorskim vikend naseljem, idealno za odmor i bijeg od gradske vreve. Nema centar, par restorana sto nude fish & chips i duga obala sa par uredjenih plaza sto imaju ulaz u more. Kuce su predivne, sa sarmom i velikim trijemom, vise lice na malo luksuznije vikendice cije cijene ne smijem ni da spomenem. Sunce je sada izuzetno jako i pravo mi je vruce. Pronalazim osvjezenje i , naravno, prijeko potreban WC-e.

Vracam se u auto, idemo dalje. Ubrzo, prije nego sam planirao, polako se vec spustam niz brdo i ulazim u White Rock. Najuzniji ( i najtopliji) dio metro Vancouver-a, na samoj granici sa sjedinjenim drzavama Amerike, u ovom slucaju Washingtona.
Promenada uz more, mnostvo ljudi, miris krema za suncanje osjeti mogu. Trazim parking, nalazim, naravno, placa se. Odoh da prosetam noge i jos malo da udahnem svjezi, morski zrak prije vecere. Usmjeravam se prema drvenom doku sto duboko u okean urezuje se. Jato galebova , scucureni na kamenom nasipu, nezainteresovano promatraju ljude. Vracam se nazad na setaliste.
Pronalazim restoran sa prostranom terasom i pogledom na more. Narucujem hladno pivo, honey lager, pohovane lignje i salatu sa lososem i plodovima mora. Podizem casu neznantno, naocale su mi umascne malo sa strane, nazdravljam zeni sa sirokim osmijehom zadovoljstva na licu. Ovako treba da izgledaju subote...

How to stop worrying...

"...I stood yesterday. I can stand today. And I will not permit myself to think about what might happen tomorrow."
Maloprije procitao, svidjelo mi se, pa da zapisem i podijelim. Sto bi u Bosni rekli, za uhar je.

Ugodno nedjeljno predvecer. Sunce zalazi za obliznje nebodere, sto se uzdigose ko strazari imaginarne granice grada, i polako nestaje. Mada, jos uvijek mocno, uzdize se se nad nebom, kao leteci objekat nepoznatog porijekla sto se mice neprimjetno i ciji se pravac ne zna. Tople zrake obasjavaju povrsinu okeana, poneki se cvrkut ptica cuti moze u daljini, plava boja dominira horizontom.
Na balkonu sam. razvaljene, suncane, cvike sa zuckastim okvirima uglavljene na nosu, majca nemarno bacena sa strane. Razgolitio se do sorca iliti gaca.
Uspravljam kicmu, namjestam vrat, osjecam tvrdocu  zelenkaste klupice sto onomad jeftino kupih , na koju sam smjestio guzove svoje. Tragovi prasine se na ruckama vidjeti mogu . Listam knjigu dok blagi me vjetar podsjeca da uskoro sunce nestati ce.

Ne znam koji mi je put u ruke dosao Dale Carnegie i njegova knjiga "How to Stop Worrying and Start  Living " , ne znam.  Nije ni bitno, jednostavno volim se vratiti njoj ( i njemu) da izvucem dijelove,  ponovim u sebi ili na glas kako sam i ucinio sada, na pocetku posta. Zasto bas njemu, kad toliko knjiga je napisno na slicnu tematiku: strah, briga, self-help. Pa, vjerovatno sto je napisana 1936-te, sto ce reci, da se nista nije izmjenilo u glavama ljudi za 80 godina. I dalje nas iste brige more, i dalje nas isti problemi muce, i dalje smo sami sebi najveci neprijatelji, i dalje smo ono sto nase misli kazu da jesmo. I sve je on to lijepo srocio, kroz par jednostavnih primjera u kome svako moze vidjeti dio ili pronaci sebe, bez obzira na drustveni status i period iz kojeg dolazi.

Nedjelja nestaje. Bila je suncana i iskoristio sam je. Nedaleko od mene, bio je tzv "a car free day" , kada se glavna saobracajnica odredjenog kvarta grada zatvori, a pjesaci postaju gospodari asfalta. Razne se aktivnosti odvijaju, djeca se mnogobrojna  raduju i igraju, hrana se razna nudi, amaterski bendovi iz podruma izlaze tiho. Nesto kao vasar, samo sto nema pevaljke sa hrapavim glasom i alfa-muzjaka dlakavih ruku, bez vratova i grubih crta lica. I been there...

Back in cyberspace...

Uh, zar je vec godina prosla da nisam nista napisao ! Da se nisam ulogovao . Da li uopste postoji ova rijec ? Ulogovati ? Poceo sam da se gubim.  U jeziku. Gdje je zapelo u komunikciji ? Mjesam, izmisljam, prihvatam izmisljeno. Bogatim vokabular ili propadam lingvisticki ko babilonska kula iz biblijske price sto su onomad htjeli dici, tamo negdje , daleko,  u oazama Mesopotamije, uceni bi ljudi, prije nove ere. Legenda kaze, jezici im se pomjesali, pa ne mogose kulu da zavrse. A legende ko legende...
I jedno i drugo ili ti oboje. Jezik je sredstvo kojim prikupljamo misli i u recenice pretvaramo. Ako ga ne korsitis cesto, gubis kontakt,  a misli ostaju u tebi. Ako isto to radis pogresno, krivis sliku o sebi. Misli pretvorene u nepostojece rijeci takvim te cine. Sredine nema. Uhvatilo me da budem drustven i u kontaktu i da ne bjezim puno od izmisljenog. Jutro je subotnje.

Mjesec je Juni iznenadjujuce lijep. Suncan, bez kapi kise, neobicno za ovo podneblje i doba godine.  Kako sam ? In general ? Sam sebi postavljam pitanje. Nesto kao selfie, a smart phone mi u ruci nije.
Ankesiozni talasi znaju me zapljusnuti cesto. Mjesecima. Mozda cak i ova godine bez oglasavanja u eteru moze da potvrdi da osjecaji u meni nisu bas za pozeljeti. Ko jos slusa/cita zalopojke drugih? Svima se njihovim problemi cine najvecim i to je normalno. Ono sto nije normalno je da , ako zelis da ti budes bolje, moras da mjenjas postojece. Ma je l' to neko pametan danas ?

Jutra su teska.  Budim se prije alarma, toplina u meni, nimalo ugodno za pocetak dana. Nedostaje mi san. Barem sat vremena vise. Neisprekidan. Ali, nema ga, jednostavno, nema ga...
Pitam se, da li sam kao covjek rijeci i intelekta osudjen da beskonacno razglabam, analiziram stvari kroz misli, a da preduzimam malo da mjenjam stanje nezadovoljstva sto u meni tavori. Biologija mi ne da mira. Hemija mi ne da mira. Energija me muci, a nema nikakve veze sa Einstein Albertom.

Dosta. Odoh bicikl da zaskocim .To mi dodje fizicka aktivnost mjeseca Juna. Mada, ni ona mi bas ne ide od ruku odnosno nogu. Daleko sam od forme. Guzni me misici podsjecaju rado ...

Hibernacija

Hocu bas da se oglasim u cyber-u makar i kratak taj glas bio. Da vidim da li sam zaboravio da misli pretvaram u recenice, ujedno, zelim da pozdravim par ljudi sto na moju stranicu zalutati znaju.

Skoro je pola kalendarske godina iza mene. Ko medvjed  Grizzly, iz kanadskih novinskih naslova i jeftinih strip romana,  hodam polako, bauljam, otvaram stranicu bloga nakon duzeg vremena. Izlazim iz hibernacije
Nije da se ne druzim, nije da sam depresivan, nije da mi nesto fali, nije da nije, a ipak, nesto se i ne osjecam najbolje. Aneksioznost? Iskrivljena vizija odnosno tumacenje buducih (mogucih) dogadjaja,  nemirnim me cine. Da nije rutina zivotna ili mozda kriza godina srednjih? I jedno i drugo i trece i deseto i nista od toga. Ono si i onako ti je kako misli ti odrede, a misli.kreiras ti sam, pozitivne i negativne. Finese leze u dirigiranju.  Samo mi jos treba palica tanka ili stapic carobni, pa da masem glavom ko na filharmoniji.

Kratki dani su iza mene. Juni je zapoceo fantasticno, suncani se dani redaju jedan za drugim, a najava je da ce tako i da nastavi. Proljece je bilo predivno, u punom cvatu, ne pamtim ga ljepse. Tu nagradu majke prirode iskoristio sam ruku rasirenih za setnje gradom, telefonom/kamerom ganjao sam detalje, behar po drvecu i ostavljao slike pune boja na laptopu i pamcenju. Malo sam bio dosadio sebi , a vjerujem i drugima, medjutim, tako je to na obali Pacifica. Suncani su dani dragocjenost prava, a proljece najljepsi je dio godine. Sve ozivljava, budi, i radja se. Vrijeme kad hibernacijauma prestaje

U medjuvremenu,  bio sam na starom kontinentu iliti odmoru i tu jos utiske selektiram. U tri sedmice prosao sam kroz drzava par, posjetio bivse republike i sadasnje gradove, mjenjao reljefe, autobuse i klimatske zone. Bilo mi je lijepo i ruzno. Ubijao se hranom masnom i fazonima davno ispricanim, dozivio potop biblijski, bio odsjecen putno od glavnog grada. Vijesti vanredne na lokalnim TV-e kanalima, guzva u prodavnicama za pitku vodu i najpotrebnijim namirnicama. Sve je neodoljivo podsjecalo,  gle cuda, ko za vrijeme stanja ratnog. Medjutim, direktne posljedice osjetio nisam.

I to je moje javljanje nakon vremena dugo. Bezbolno bijase, par recenica, tu i tamo, sto ce reci, vratit cu se ponovo.

Dijalektika

A year in review

Zmijoljubci, zdravo, zdravo...
Tako je nekako otpocinjao crtani , Eustahije Brzic, ona plava zmija sto pljuje i kusa kad prica, petnaest minuta prije drugog dnevnika, u zivotnom dobu sto je daleko iza mene , a djetinjstvo se rano zove.
Moderna bi verzija bila, blogoljupci, zdravo, zdravo, nisam umro, samo mi se slabo pise (umalo rekoh, dize).
Evo, bas sam dilitnuo u vjecna lovista jedan spam mail sto dobih danas. Nesto u fazonu, a cougar dating,  pa sam se pravo zabrinuo. Pa gde mene nadjose? Koliko su tek one stare kad meni svoje usluge/godine nude ? Pu, pu, bizi ba od mene, gluvo bilo. Nijesam bas jos u tim godinama da mi cedna usluga kuguarki treba. Ili se samo rijecima tjesim?
To bi ko bilo, nesto umjesto uvoda. Sad sam zreo, covjek u godinama, a samim time i ozbiljan moram biti. Ali, ko ce me onda zapazit, citat, u ovom beskraju virtualnom ? Rijetki, a mozda cak ni oni.

Nego, a year in review? Prodje ovih par mjeseci ko tanak trag grafitne olovke koji bez problema izbrisati se moze. Mjeseci su ljetni bili izdasno lijepi, jesen takodjer, tako da sam totalno gurnuo u stranu moju spisateljsku potrebu da izrazim sebe, izbacim misli i poneki video klip vrijedan paznje. Zima je dosla, a uskoro ce i kraj godine. Zadnji su dani posebno teski, kratki bez svijetla, a meni, ko za inat, propade deal da svoje, pacifickom vlagom, natopljeno tijelo, barem na sedam dana prebacim u tropske krajeve.
Sta cu sad, sta je tu je. Uzeo sam ostatak godisnjeg, sastavio sa nadolazecim novogodisnjim praznicima, i slobodan sam naredne dane. Mozda nesto iskombinujem i odem na skijanje ili par dana malo juzunije, do prijateljske mi i sjedinjene drzave sto se Oregon zove.
Ovo je malo, sto bi nase prabake rekle, deja vu. Podsjecanja radi, da vidim u kakvoj sam formi, da nisam intelektualno zakrzljao i da jos uvijek iznositi misli na bjelinu elektronskog papira sa lakocom mogu.

Rekoh, zadnji su mjeseci protekli brzo. Nemam namjeru u detalje da idem. Nisam imao veci odmor, izuzev sto sam posjetio glavni i najveci  grad Meksika istoimenog naziva, a i to mi se sada dalekim cini. Vjerujem da ima toga dosta se za reci, napisati, medjutim, ne da mi se. Toliko smo bombardovani svakodnevno informacijama da se ponekad zelim iskljuciti iz svega, sto je , naravno, skoro pa nemoguce.
I dalje se bavim yogom, mada manje, i dalje me pritisak muci, i dalje se lomatam sa mislima ko majmun sa skliskim granama, pa kad me neka od njih i osine , povucem se u sebe, sto , naravno, nije dobro i trudim se da me drzi sto krace. I dalje me fiksne ideje posjetiti znaju, i dalje me nerviraju banalne stvari, a nedavno sam otkrio da je secer rafinirani otrov i da mi pravo tijelu skodi. I onda me je napad hipohondrije safato, pa sam otiso doktoru i ispricao moje simptome kako mi se vidno polje ponekad magli i slova mi bjeze. I onda sam ja njemu poceo da objasnjavam strucno,  garant je pritsak visoki iliti ovaj otrov bijeli, ali, nije ni jedni ni drugo. Njegov je odgovor lakonski. Dogurao si ti jarane do godina kad potreba za naocalima za citanje neizbjeznim se cini. Decembar je mjesec u drugoj polovini...

Multietnicka Atrakcija