Ploce

Ploce su mi bile sve. Djetinjstvo, odrastanje, buntovnistvo, formiranje. Slusati sam muziku poceo rano, na onom klasicnom radiju osamdesetih, tamnosmedjem, drvenog okvira, Iskra-Kranj. podignes poklopac na vrhu, a tamo, gramofon.
Zbog osjetljive igle, ploce su stalno preskakale. Stavljao bih petobanke ili neki drugi gvozdeni novcic da se glava rucke gramfona ne mice, a iglu cini tezom.
Kao dijete slusao sam sve sto mi se pri ruci nadje. Od ABBA-e, Rokera s Moravu, do Zdravka Colica i singlica Himze Polovine. Ali, onaj pravi, mentalno-tjelesni atak na pubertetsku psihu moju, odigrao se kad u rukama drzah The Police-"Regatta de Blanc".
Mislim da sam ,legendarne pjesme sa tog albuma, Message in a Bottle & Walking in the Moon, vrtio dok mi se igla na gramofonu nije izlizala. Pjevao sam na sav glas , u predivnom gibberish english, na moju srecu, samo ogledalo u hodniku tajnu je znalo.

Nije bas lako bilo nabaviti ploce u Tuzli. U osamdesetim, imao si robnu kucu "Bulevar", na Slatini "Tuzlanku", i jos neke knjizare. Ako nabavis nesto preko rodbine u inostranstvu ili na buvljaku drugoga grada, ako imas nesto sto drugi ne, bio si hadzija, glavni u raji.
U skladu sa mojim hormonalnim budjenjem, prohtjevi za boljim uredjajem za slusanje mirisljavog, crnog vinila , bio je sve veci. Uz ocevu razumijevanje i njegov novac, Tosca je 21, zasjala u sobi mojoj jednoga proljetnog dana.
Cudo tehnike. Mozes pet ploca staviti na drzac, one same padaju i automatski se ukljucuju. Da li treba svoju srecu da opisujem ?

Imao sam na stotine ploca. Svu svoju ustedjevinu, dzeparac, trosio sam na te magicne nosace zvuka. Raja je voljela dolaziti, ceprkati po njima, citati naslove, pamtit tekstove. Cigare, pice, mahanje glavom, energicni hvatovi za vrat imaginarne gitare, zvuk igle koje para, seksualna mastanja, smijeh i pokoja psovka.
Internet osamdesetih...