Cavtat

Ljeto je, vrijeme poslijeratno, godina ’97. Nakon duzeg vremena dolazi mi djevojka draga iz daleke zemlje Kanade, grada Vancouvera. Radi se, skupilo se para, ima se. Dani su dugi, suncani, sta da se radi, gdje na odmor da se ide? Pravac, more.

U agenciji, ne nudi se bas puno. Rekoh, vrijeme je poslije rata, izbor je skroman. Vise nego ljubazan sluzbenik preporucuje nam Cavtat. Moze, sto da ne, nisam tamo nikad bio, a iskreno, i ne trazi mi se vise. Hocu samo sto prije na more da idem(o).
Na obali smo Jadrana. Cavtat, dubrovacko Primorje.
E, od kada se na moru nije bilo, blaga sjeta, prozima me. Sa balkona gledam u daljinu, na pucinu. Tamnoplavo more koje smiruje, lagani vjetar preko lica, sum u uhu, od miline, topim se.
Hotel je prazan, nigdje zive duse. Nigdje cike, vike, larme i galame. Samo miris smole obliznjeg bora dopire do mene. Disem duboko, lijepo mi je.
Odoh zacas na tusiranje, pa pravac plaza. Pustam vodu, namjestam tus, zatvaram oci. U medjuvremenu, nestade struje (to cu tek kasniej saznat), kratki spoj, sta li vec. Nastavljam da uzivam sklopljenih ociju pod toplim mlazom vode. Jutarnji ritual koji godi.
Iznenada, otvaram oci, mrak. Zatvaram oci, mrak. Ljudi dragi sta se ovo zbiva sa mnom? Da li sanjam? . Otvaram ociponovo, mrak.
Srce mi stade, panika me prekri. Iskacem iz tus-kabine, na slijepo ( a kako cu drukcije) i punim volejem desne noge razvaljujem vrata kupatila, vicem glasno : ”Oslijepio sam, oslijepio sam…”
Moja me zenka gleda sa strane, da li od moje iznenadne Bruce Lee pojave ili nebulaznog krika sto izleti iz mene, polusok joj prekriva lice.
Ne znam nista, skamenjen sam, stojim ispred nje. Sekunde traju kao vjecnost.

“Sta ti je?”, glas njen vraca me u javu. ‘Ajd sad ti budi pametan, pa reci sta ti je. ‘Ajd ti sad budi frajer, pa se izvuci iz bezdana provale. 'Ajd ti sad budi rijecima spretan i izmisli pricu. Nesto bas i ne izgledam uverljiv sa samponom na glavi, nasapunjanom cunom i panikom u ocima.
“Pa, mislio sam da sam oslijepio”
“Sta pricas covjece ? “
“Pa, otvorio sam oci, ono mrak”
“Jesi l’ ti dobro ?’
“Znaci, nisam slijep ?”
“Nisi ludace, uzmi peskir i obrisi se”
“Mislio sam…”

Prodje deset godina od Cavtata i mog jutarnjeg tusiranja. Oslijepio nisam, zapamtio jesam, djevojku, ozenio sam. Ko me poslije Bruce Lee poteza ne bi htio.