Prsten

Danas je moj rodjendan. Prva je polovina jula, na odmoru sam, bolje receno, u posjeti kraju starom. Pripeklo sa svih strana. Tuzla se gusi u prasini i jari popodnevnog sunca. Asfalt gori, nigdje zive duse, dosadno je.

Skakuce mati i zena oko mene, sretan rodjendan, sretan rodjendan... Ja, nikakav. Ko se jos jos raduje datumu sto starost oznacava. Odlazim na balkon dnevne sobe i gledam ga duzinom cijelom.
Na jednom od krajeva, sklepani ormaric i hrpa nagomilanih stvari. ‘Ajd, kad sam vec ovdje, da nesto korisno uradim. Odlucim balkon malo srediti. Uzimam metlu, lopaticu, vrecu, pocinjem da cistim.

Ma, nema sta nema. Od eksera, sarafa, razvaljenog cekica do starih cipela, nekakvih tapeta, masnih kistova i uljanih boja. Samo za otpad. Cistimo tako zena i ja, sunce je vec visoko, przi, znoj nam se spusta niz umazana cela. Najednom, ona primjeti nesto. Saginje se i desnu ruku pruza prema malom, zemljom i zaboravom, prekrivenom predmetu. Uzima ga , stavlja u dlan, sklanja prljavstinu i pruza mi:” Vidi sta sam nasla”.

Prsten od mog oca. Zlatni, sa ugraviranim pocetnim slovom prezimena, pecatnjak. Gledam ga, slike proslosti naviru. Sjecam se da ga izgubio, ne znam, slagat cu se kad, ko zna koliko godina, mozda petnaest. Znam da je uvijek ceprko nesto po balkonu, volio cvijece, rasadjivao, premjestao zemlju, sadio svasta. Vjerovatno je tako i prsten izgubio, u saksiji, u zemlji od sadnice.
Sa nevjericom u ocima i osmijehom na licu, odlazim u zamracenu dnevnu sobu, gdje se mati sklonila od ljetne vrucine. Prilazim, pokazujem prsten.
Gleda ga sirom otvorenih ociju, nijema je, pokusava da se sjeti:
“Joj, tatin prsten”
“Nasli ga na balkonu, medju starim stvarima”
“Ne mogu da vjerujem. Sva sam se najezila”
“Nevjerovatno, zar ne?”
“Joj djeco, kad bi ste jos pronasli onu moju zlatnu ogrlicu”
“Nece moci. Jedno cudo dosta za danas.”

Nazovite to sudbinom, nazvati cu je i ja. Recite da u zraku ima necega, ponoviti cu za Vama. Sta god bilo, ocev prsten, jednog ljetnjeg dana na poklon dobio sam. Bio je moj rodjendan.