Bas citam Pamuka (clanak u casopisu, ne na netu), turskog knjizevnika i Nobelovca, i njegovu kratku pricu "My Father's Suitcase". Razmisljam , kako sam vec duze vrijeme dio interneta i kako, bez obzira na dostupnost, uvijek pronalazim vece zadovoljstvo, drzeci u rukama masno odstampane novine ili casopis.
Ako citam vise od jedne stranice, oci me bole, gubim se, cak i interesantna prica ili stil, postaje mi zamoran. Znam, odprinataj, to i vecinom cinim, ali opet, volim miris novina i glatki papir magazina.
Orhanova kratka prica je iz magazina " The New Yorker". Dugo nisam naisao na tako jednostavnu, toplu, a istovremeno, uznemirujucu pricu, u kojoj mogu da nadjem sebe. Da li treba da tragamo za sobom, svojim unutarnjim svijetom, u drugim rijecima? Zasto da ne? I ja na ovom blogu zelim da iznesem svoje price, misli, i zapazanja kao da su necije druge. Ujedno, prihvatam druge kao da su moje.
Bas nesto citam Pamuka...
No comments:
Post a Comment