Ne citam vise Pamuka. Sad razmisljam o njemu. Sve je lijepo izreceno. Sve je jasno. Ili nije? Ne radi se znaci o nezadovoljstvu postignutim, vise je rijec o nemiru u sebi. Negdje unutar. Zar ne? Ili, opet, nije?!
Odakle dolaze svi ti monolozi? Da li se to mozak samo igra sa nama? I zasto je uvijek lakse uvidjeti problem i savjetovati drugog, nego znati pomoci sebi? Ustvari, sta znaci pomoc? Je li to suprotno od nemoc?
I sad , kao njegova prica treba da me trgne, pokrene, da prepoznam zamke povlacenja u sebe. Jos jedan od mojih monologa u nizu bez kraja. Jesam li preodredjen da budem neodredjen? Nije mi duhovito. Zasto onda pisem? Pamuk kaze: ''...pisem zato sto..." i tako u nedogled. Pisem i ja i za to mi ne treba filozofski dvogled. Ni ovo nije duhovito. Sjeba me ko povrsina paralepipeda. Cosinus od necega. Petak je. Moram se sutra natjerati da odem na skijanje. Mozak trazi tjelesno praznjenje, kad mu vec mentalno od ruke ne ide. Ha ja.
No comments:
Post a Comment