Danas mi je ocu godisnjica. Osam godina od kako ga nema. Nemam namjeru unositi emocije, one su samo moje, zelim da ostavim par rijeci, znak paznje i sjecanje.
Bio je sitan, imao je oci plave, kosu rijetku. Bio je zesci pusac. Mogao je bez svega, bez cigara nikako. Do rata, pusio je nisku Drinu bez filtera, onu sa crvenom kartonskom kutijom i nekom tetom u narodnoj nosnji na njoj. To kad zacadi, ma kakva termoelektrana. Cernobil. U ratu i poslije njega, pusio je sve. Dvije do tri kutije dnevno. Znali smo zadimiti zajedno, uz kafu, upaljeni televizor, suplju pricu i razbacane dnevne novine...Vecernji zagrebacki. Mati je uvijek vodila tihi rat sa nama. Opet smo joj stan usmrdjeli, opet mora da otvara balkonska vrata, i opet ce morati da pere zavjese i da samo ona zna kako je tesko skidati zavjese i stavljati ih nazad, i kako nemamo mjeru, i zar ne mozemo barem da smanjimo...Nikad joj nismo prigovorili. Znali smo da je u pravu, ali ritual ispijanja kafe uz dim cigare...jaci je.
Ponekad, kao sto je to danas, vratim se mislima unazad, cujem ocev nikotinski kasalj, osluskujem mati kako se nervira, osjecam miris jutarnje kafe. Pusiti sam prestao, njega vise nema, zivot ide dalje, ostavljam ove rijeci i sjecanja.
No comments:
Post a Comment