TV

Za prosjecnu radnu obitelj socijalizma, televizor je bio epicentar svega. Drustveni zivot, okupljanje, edukacija, prozor u svijet.
Uglavnom je bio smjesten u dnevnoj sobi ili prostoriji sto blize kuhinji, tako da, istovremeno, mozes da jedes i gledas pokretne slike na ekranu. Sa njega je visio neukusni strikeraj iliti rucni rad (da se prasina ne skuplja) i neka druga glupost, vecinom kic-figurica ili suvenir s mora.

Prvo smo imali crno-bijeli, naravno, bez daljinskog, da bi, u skladu sa vremenom (osamdesete), u nasem stanu zasjao televizor u boji. Naravno, sa daljinskim. Gledali su se filmovi, pratili skolski i obrazovani programi, komentarisale haljine i voditelji emisija zabavnog karaktera, preuzimale serije bratskih nam republika, cekalo na crtani i dnevnik.

Otac je volio crtane, Mirka S. Kojotovski i Stripi, mati je pratila Dinastiju i Bolji Zivot, buraz je gotivio seriju Alo, Alo i smijao se her Flicku, a ja sam cekao na sport, muzicka zbivanja i Miru Furlan u seriji Putovanje u Vucjak.
Vikend je bio rezervisan za obiteljski rucak. Dok se prema nama sirio miris dinstanog luka, teletine i mladog krompira iz rerne, na prvom su programu prolazile reprize od prosle sedmice. Tacno u podne, termin za selo i poljoprivrednike,“Znanje-Imanje”, poslije “Nedjeljno Poslijepodne”, sa Sasom Zelepugin, Dunjom Lango i muzikom Jean Michelle Jarrea u pozadini. I tako polako, sati klize prema veceri

Navecer, crtani u 19:15, EPP, obavezni dnevnik u 19:30. Nakon njega, kratak izvjestaj iz sporta i vrijeme za sutra. Uskoro film ili neka serija, zatim “Hodoljublje” Zuke Dzuhmura, politicka emisija “Koraci” i treci dnevnik za one koji su propustili drugi. Na kraju, nocni program, strane serije i spotovi, Benny Hill ili Mucke. Uz televizor, osamdesete su se cinile lijepe.