Sarajevo '84

Jedan od najvecih dogadjaja osamdestih, i uopste, bijase zimska Olimpijada. Po prvi put, organizator je jedna socijalisticka zemlja, grad domacin, Sarajevo.
I tako, zasukase se rukavi radnih naroda i narodnosti, doprinos za ovo, zajam za ono, dizu se krediti, u izgradnju olimpijskih objekata , entuzijazam nije stran.
Prave se skakaonice na Igmanu, bob-staza na Trebevicu, gradi se sportska dvorana Zetra, renovira se Skenderija i stadion Kosevo, nice moderno olimpijsko selo, Mojmilo.

Maskota je , simpaticni, smedjodlaki vuk, od miloste zvan, Vucko. U prvobitnom dizajnu, imao je ostre zube, kako vire iz duge njuske, ali, da ne izgledamo previse krvolocno za njezni, kapitalisticki zapad, zubi su otklonjeni i ostade samo pronicljivi, vucji osmijeh.
Vucka si mogao naci svugdje. Od upaljaca, tacni i tanjura, do salova i rucno radjenih dzempera. Kica nije nedostajalo, ali, nas Vucko, nasmijan je uvijek bio.

Kako to biva s prirodom, nikad ne znas sta te ceka, tako da i tog februara, hiljadu devesto osamdeset i cetvrte, snijega nema ni za lijeka. Igre samo sto pocele nisu, sto bi nasi stari rekli, pred vratima su. Sta sad? Zovi vojsku, civilnu zastitu, omladince, dovlaci topove sa umjetnim snijegom, budi spreman na neocekivano.
Ali, rekoh ja, priroda je to, iznenada dodje snijeg. I to kakav. Mecava, smetovi preko metar, zabijelila se Bosna i olimpijske planine grada Sarajeva. Evo snijega i vise no sto treba. Opet zovi vojsku.

I tako zapoce Olimpijada. Na zakletvi, Bojan se Krizaj smoto ko sajla (kasnije jos diskvalifikovan u slalomu), Sanda Dubravcic zapalila olimpijski plamen, Primoz Ulaga se smrzo na Igmanu, Jure Franko osvojio srebrenu medalju u veleslalomu. Zahvaljujuci njemu, na padinama Jahorine, razdragani promatraci, pjesmom, povicima i transparentom "Volimo Jureka vise od bureka", docekali su prvu zimsku medalju za nasu zemlju. Svi smo tada bili Slovenci.

Pratilo se takmicenje u biatlonu, sankanju, umjetnickom klizanju. Gledale su se bolne grimase, trkaci na skijama i bale kako padaju zajedno sa njima. Bio si ponosan na sebe, organizaciju, zemlju svoju, bio si dio istorije.
Pored sportskih takmicenja, bilo je, naravno, i olimpijskog druzenja uz dozu bosanskog duha i kapitalistickog potrosackog izazova. Ljudi su bili obuceni u jednobojne, pernate jakne sa olimpijskim logom, a revnosni cuvari reda u civilu izdvajali su se iz mase zajebanim pogledima i spremnoscu da intervenisu na gore spomenute izazove.

I tako, prodje Olimpijada za cas. Na zatvarnju, pjevalo se Kalgariju, zahvaljivalo Sarajevu. Sportski objekti ostali su da zjape prazni, ubrzo dodje i rat, preostaje mi samo sjecanje na zimske igre i veliki snijeg jednog februra, hiljadu devesto osamdeset i cetvrte.