Paulina

Dobro se sjecam svoje prabake. Ime joj je bilo, Paulina. Imala je sijedu kosu, uredno spremljenu u crnu maramu sa crvenim cvjetnim motivima , blage oci sa pogledom toplim i grube, tezacke ruke, izborane od napornog poljskog rada. Bila je vitka, prijatnog glasa, pokreta spretnih. Govorila je tiho.

Imala je veliko gazdinstvo sa zivotinjama domacim raznim. Naslonjena na kucu, nalazila se velika, zidana stala, a na njenim plafonskim coskovima, lastavice su savijale svoja gnijezda.
Imala je nekoliko krava. Brinula se o njima, cistila, muzla , jednostavnom spretnoscu zene sa sela . Imala je i rasnu kobilu, crne boje i mocnu kao zemlja po kojoj je svojim kopitama hodala. Kobila je slusala naredbe na njemackom. Zvala se je Zora.

Bilo mi je zanimljivo ici prabaki u posjetu. Volio sam zavlaciti radoznale, djecije ruke ispod koka nosilja u potrazi za toplotom tek izleglog jajeta. Volio sam miris slame sto me je peckala po rukama.
Nisam volio njenog , crvenkastim perjem okicenog, pijetla. Sto bi rekao Balasevic, bio je pravi djavo. Gledao me cudno , neprijateljski opasno, uvijek daleko od njega, nikad blizu.
Volio sam pentranje po tavanu, pracen skripom starih dasaka pod nogama, upotrazi za nekim zaboravljenim predmetom. Volio sam te tamne prostorije krovista ukrasene paucinom i nepresusnom djecjom mastom. Volio sam omamljujucu toplinu kuhinje, hrane koja se lagano kuha i pec na drva, uz koju je bezbrizno drijemao macak neodredjene boje krzna. Vecinom, sjedio sam do njega, slusao kako prede i iritirao ga travkom po usima. Milina.

Dobro se sjecam kada je prabaka umrla. Usao sam u njenu sobu, iz koje se sirio miris svijece i dopirao plac ozaloscenih. Lezala je na krevetu, nepomicna, sklopljenih ociju i prekrstenih ruku. Bila je obucena isto, kao i zadnji put, u crninu i maramu dobro znanu. Izgledala je kao da spava i da zeli da tako i ostane. Smrt nije izgleda tako strasno. Paulina je otisla u snu.