Ziba zivi u Portlandu, u drzavi americkoj, Oregonu. Ziba je zena Bosne. Ziba ima malu prikolicu, stand, brze bosanske hrane. Ziba ima biznis svoj. Ziba pravi pite.
Godina joj je oko 45 , mozda i vise. Punija je, lijepe crte lica ima, naocale nosi. Naslonjena na otvoreni prozor prikolice, sa slikama bosanskih pita na prednjoj strani, usluzno se prema tebi obraca.
Glas joj je mekan, recenice brze. Umjesno probija led nelagode i razgovor opusten zapocinje.
Bizinis otvara u 10:30am, ali dolazi cetiri sata prije. Da pripremi pite i lakse joj kasnije bude. Ziba voli da prica sa ljudima Bosne. Drago joj je kada cuje jezik nas.
Pored nje, Zibina je komsinica, Japanka, biznis suparnica sa ponudom istoimene hrane. Njena riza stara je, kuhana u ogromnom kanisteru za kojeg Ziba ne zna ime. Nekakav smedji sos ide preko toga, zeludac joj se dize. Ziba ne razumije kako neko moze to da jede, uvrce oci , odmahuje rukom, snebiva se otvoreno.
Ziba je jednom davno radila u banci, racunovodstvu, putovala u Sarajevo, nosila novac u SDK-a. Ziba je imala svoj mali svijet. Zibin zivot bio je normalan, jednostavan i lijep.
Ziba ima covjeka svog, hvala bogu i on radi. Sta bi da ga nema o ovom svijetu otudjenosti i samoce. Teze bi se sastavljali krajevi emotivni sto se zivotom zove. Ovako, s covjekom je lakse, sve se moze.
Kisa polako pocinje da pada. Ubrzo i proljetni pljusak, nosen jakim vjetrom, stize. Koraci su ubrzani, zaklon se trazi, mala kuca brze bosanske hrane nestaje izmedju nebodera downtowna. Ostaje samo sjecanje na jedan april Portlanda i Zibine pite.
No comments:
Post a Comment