Rodjendan

Godine sluze da prolaze, a rodjendani da te podsjete koliko ih imas . Neki ga slave , neki ne. Danas je rodjendan mog starijeg brata. Dvije je godine razlike medju nama Ovo je prica o sjecanju na dragi lik i jedno djetinjstvo.

Uvijek je bio hiperaktivan, nikad miran. Volio je istrazivat, otkrivat, biti ispred drugih, misliti unaprijed. Pricao je brzo, mahao sirom otvorenim rukama. Gotivio je skupe suncane cvike, “Gavrilovic” hrenovke, tekstove Atomskog Sklonista. Osmijeh mu je bio sirok.
Znao je i nestasluke razne da cini. Jednom prilikom probio je krov na vrhu susjedne zgrade, sa vjernim mu jaranom Kojom, izazivajuci osudu roditelja i gnjev prenerazenih stanara. Samo je zelio novu antenu da stavi i njihov zivot ucini boljim. Javnost nije prihvatila njegovo obrazlozenje.
Drugom prilikom ukrao je bakin novi bickl i otisao u pravcu nepoznatom. Potezi njegovi bili su neocekivani. Svi su bili ljuti, pitali se glasno “Gdje je?”, jedino je baka, iskreno i sa strahom, brinula da biciklu nista ne bude. Samo je htio da ga malo provoza.
Trecom prilikom (kao sto se vidi, prilika je bilo dosta), na prvi dan obiteljskog odmora, veselo je skocio na glavu u more jadransko, izronio iz istog sa meduzom na celu. Ljudi su ga gledali u cudu, roditelji, bas i ne. Samo je htio da bude prvi. Da li sam spomenuo da je hiperaktivnost njegovo drugo ime?

I zrelost mu je nestasna bila. Znao je naglo trznuti se u krevetu, prenuti u snu, okrenuti se licem prema zidu sobe i nevidljivom kredom nove formule iz matematike i fizike rjesavati. Mislim da znam zasto nisam ljubitelj horror filma.

Aha, ovo je prica o rodjendanu, prolaznosti vremena i znacenju njegovom. Moram stati, jer ovako bih mogao do sutra. A sutra, novi je dan, zato jos jednom, buraz sretan ti rodjendan.