Vrijeme rostilja

Evo ljepseg vremena, evo i rostiljanja. Borim se sa stomakom vece duze vrijeme, stres, mucnina, kiselina, sta li vec, ali kad dodje do hrane, predajem se.
Taman se bio oporavio od cevapa, zove jaran :"Dodji na rostilj", a ja kazem kratko :"Doci cu". A sta cu drugo. Cuj, rostilj, a da ne dodjem. Grijeh bi neoprostiv bio.
Kraj je radne sedmice, vecer prijatna, blaga; terasa prostrana, siroka; dim rostilja ujeda za oci, dopire do stola. Pivo je tu, salata takodjer, ima i povrca, glasan razgovor se vodi. U daljini, vrhovi planina se vide, avioni slijecu u blizini, glas ljudi sa ulice se cuje. Mirise sve oko mene. Ah, meraka u veceri rane...
Ispred mene tanjir, na tanjiru mjesta vise nema, sve sto je na stolu bilo, ja sam na njega stavio. Steak, raznjici, asparagus (na nasem-sparoga), piree krompir, paradajz salata...treba li vam apetit mozda?
Poslije dodje capuccino, evo i dezerta, i da hocu, mjesta u stomaku nemam vise. Zahvaljujem se na ugodnoj veceri, odlazim kuci. Pucam sa svih strana, disem na skrge, moja noc duga je. Sta cu, vrijeme rostilja doslo je.