Cuba Libre

Sinoc smo se vratili sa Kube. Bili na malom odmoru. Danas, jos uvijek umoran od puta, sredjujem utiske i sve sto ide uz to.

Na jedan od posljednjih bastiona socijalizma, Kubu, stigli smo nakon sest sati leta. Aerodromska zgrada, mala, skromna, ali, uredna i cista. Sluzbenici, mrkih pogleda, obuceni u uniforme u nijansama zelene boje, upucuju nas prema carinskom pregledu.
Prvo sto primjecuje moj balkanski mozak su, naravno, zene. Kolorit boja, rasa i guzova. Nesto kao pokretna traka "Josipa Krasa". Vanilija i cokolada.

Sve nose kratke suknje i jeftine cipele sa visokom petom . Nasminkane su, ne napadno, tijela zavucena u uska odijela, imaju ponosno drzanje , ozbiljan pogled i prekrasnu prirodnu kosu. Kubanke.
Ubrzo zavrsavamo carinske formalnosti i pronalazimo nas autobus koji treba da nas vodi do odmaralista. Vozac, muskarac u ranim tridestim, crne guste kose, potvrdjuje da je bus pravi i nonsalantno cacka kljucem od busa "eurokrem" iz usiju i isti cisti od gumu. Moja zena okrece glavu, a ja razvlacim lice u siroki osmijeh. Bosno moja...
Htjedoh reci, drago mi sto na Kubu stigoh.

U busu, vozac, vodic, i grupa turista, naoruzana siltenim kapama i glupim pitanjima. Nase odmaraliste je oko sat vremena voznje. Vodic nam zeli dobrodoslicu, naravno, napojnice su uvijek dobro dosle. Krecemo.
Izlazimo na nesto sto oni zovu, auto-put, ali za sve nas koji smo prosli putem Tuzla-Sarajevo, sve nam se cini dobrim i prihvatljivim. Odmah primjecujem da veliki broj ljudi stopira. Djevojke u skolskim uniformama, umorni lokalci, obuceni u ranorazne sportske podkosulje sa natpisima americkih kosarkaskih timova, radnici, vojska...Vodic objasnjava da je to normalno na Kubi.
Ubrzo ugledah neke pticurine, sjede pored puta, crvene glave, crnog perja, zdepastog tijela. Isto pazinski puran (ko da ja znam kako on izgleda, vidio na reklamama, prvo sto mi pada na pamet kao usporedba). Ruzne su. Kasnije saznajem da su to lesinari. Nije figura govora. Prave su ptice. Lesinari.
Gledam krave pored puta. Mrsave su. Visoke palme svojim liscem skrivaju ih od znatizeljnih pogleda kao sto je moj. Vodic prica da niko od nas ne zna sta je- moskvich. "Eto, ti znas", glas u meni govori. Saobracaj nije gust, ali ga ima. Prolazimo kroz grad Matanzas, mjesavina socijalisticke gradnje, kolonijalnih kuca spanskog perioda i napustenih zgrada predrevolucionarnog vremena.. Svidja mi se. Osjecam Kubu onako kako sam je i zamisljao.

Reljef je vecinom nizinski, sa povremenim sumama palminog drveta. Prolazimo kroz mala mjesta i uskoro ulazimo u odmaraliste.
Uzimamo stvari, cekiramo se, kljuc u ruke i pravac nasa zidana kucica. Stigli smo. Cuba libre.