Vrana

Danas me vrana napala, Hitchcocka mi. Triler zesci, od tolika svijeta, bas mene nadje. Krenem da si uzmem kafu u obliznji Starbucks, prelazim cestu, osjecam, nesto iza ledja mi se sprema. Najednom,, minijaturni mlaznjak, prodje mi nad glavom.
Pomislih u sekundi, sta se desava, ni vjetrovi nisu sto su nekad bili, ovaj mi se bas cudnim cini. Kosu mi pomjeri, a srklet mi tijelom prodje.

Podignem pogled, kad ono vrana. Crna, nakostrijesila se, ili mi se takvom cini. Izgleda zlobnog, na napad se sprema. Sta je ovo ljudi dragi, neki film se snima, Halloween ili Petak trineasti hiljaditi nastavak po redu. Ma da nije ona skrivena kamera, nabijem ih na njeznik, pa nasli mene zajebavat. Nemojte ljudi bolje je za vas. Nisam ja iz krajeva ovih, ne kontam sale takve vrste.

Uzeh kafu, zvjeram okolo, gdje li se je neman skrila? Vala se vratiti nazad na posao, u zgradu preko puta, a zamka mi se sprema. Aha, eno je.
Gledam ja nju, sjedi na nekom stupu, strpljivo ceka, uzajamno, mjerkamo se. Uzmem neke besplatne novine sa ulicnog standa, zarolam ko bejzbol palicu, i lagano. Ako me napadne, marnut cu je iz sve snage kud puklo, nije ona bezopasna bas. Vidi joj kandzi, vidi kljuna, izgled agresivan, eh, pusti se zajebancije, nisam ni ja budala.

Krecem se polako, pogled s nje ne skidam. Desnom rukom cvrsto drzim novine i pratim korake. Da me neko posmatra sa strane, pomislio bi:"... je l' ovaj na crystal methu...", nisam, nego crna sotonica, pogledajte, hoce da me napadne.
Na srecu, prolazim mirno, bez ponovnog okrsaja. Bezbjedno se vratih u zgradu i prepricavam raji nemili dogadjaj. Smiju se glasno, a meni vala do smijeha nije. Samo mi je jos trebalo da se vrana mojom glavom nasladjuje. Mani te mi pticurina, nisam ja Jacques Cousteau.