Sedmica odlazi, a sunca ne bi ni za par sati. Vikend najavljuju isti. Oblacno s kisom. Pada i boli mi sve. Mrstim se, sutim, u sebe zatvaram se. Oci u duplje pretvaram. Mrsko mi postaje mrze. Ljepota ljeta uskracena mi je?
I noge me ne slusaju i oci su mi teske i tijelo mi je slabo i kretnje su mi spore. U glavi mi nekakve halogene determinante svjetlucaju, kao da to neko znacenje ima, doslo mi u misli, izbacujemu cyber , on trpi sve, pa moze i rijeci moje. I mrsko mi pisati ( a pisem) jer ne mogu da razmisljam, a i to sto razmisljam, gluposti su. Koga one zanimaju?
Citam The New Yorker, Gunther Grass i njegova ratna storija. Pravda se. Nisam ja, nagovorili me, dijete bio...Ne ide mi. Misli odlaze. Rijeci vrludaju. Gubim koncentraciju, gubim i sebe. Ne snalazim se.
Ima li sta lakse? Ima. Kako da ne. Samo promjeni stranicu. Lindsay Lohan izasla iz zatvora, Paris Hilton i njen cuko obukli se isto, Nicole Richie trudna; otac nepoznat, saznat ce se, Britney Spears izasla sa sinovima u park, kazu, dosla tobe, Jessica Simpson snima film...ia, ia, ia...zivjeli mediji, zivjela globalizacija, zivio Orwell, neka interneta...
Prestala je kisa. Tamno prelazi u tmurno. Oblaci, trkaju se. Halogene determinante nestale su...
No comments:
Post a Comment