Luster

Sinoc, muski , bez straha, pukla moja zena glavom u luster. I razbila ga. Djelomicno. Hvala bogu, njoj nista, izuzev male ogrebotine i bolnog sjecanja.
Nosimo mi stvari u liftu, ja zongliram sa saksijama cvijeca, jedna mi ispadne, zemlja se prosu, lift; uneredi se. "Idi brzo u stan, donesi metlu, ne bilo ti naredjeno.", kazem zeni. Otrca ona. Uskoro, vraca se, sa malom posjekotinom na celu i ne tako hitro kao sto sam ocekivao.
"Sta je bilo?"
"Razbila sam luster"
"Kako?"
"Udarila glavom"
"Jesi li dobro?"
"Jesam, ali luster nije"
"Kako si samo uspjela..."
"Pusti me na miru"
"Jesi li sigurna da ti nije nista?"
"Jesam, ne budi dosadan"
"Eto, sad sam ja kriv..."

Zatrcala se ona da mi donese metlu, a u ovom novom stanu, nekakav luster sa staklenim detaljima (lude 80-te...op.a),spusten nisko na sredini sobe. Nije ga vidjela (ne pitajte kako ga nije vidjela), zapucala glavom ko golub u cisti prozor. Jazija. Dobro je i prosla.
Uglavnom, trebali smo kreciti, ali zbog nemilog dogadjaja ljetne noci mjeseca jula, krecenje smo odgodili za danas( ako opet u nesto ne spuca). Da je oraspolozim, odlazim u meksicki restoran i donosim za veceru citavu, przenu ribu (znam da obozava). Odmah se osjeca bolje.
Poslije vecere, ostatke ribe/kostura koristim kao inspiraciju za svoj foto-blog trenutak. Vidi daily photo...

Btw, od sada svoju zenicu zovem...Zidane.