Srijeda

Srijeda je u sredini sedmice. Ni tam, ni vam. Niti je pocetak, a jos manje kraj. Slabo mi se pise zadnjih dana. Kratki su. Mislim na dane. Ustajem; mrak, vracam se s posla; mrak. Mozak bez svjetlosti ne radi bas najbolje.

Vecinom stavim slusalice, poslusam muziku, igram pac-mana. Odem neobavezno na forum, popricam sa ljudima, vise budalasam, glupiram se, nego sto imam volju da se upustam u ozbiljnu raspravu.
Zasicenje. Osjecam ga. Novembar mi je uvijek tezak mjesec. Priblizava se decembru. Pocinjem da razmisljam, sta sam postigao, a sta nisam, sta sam planirao, a nisam ostvario. Pokusavam da sabirem, oduzimam, sagledavam postupke svoje. Lijenost, inertnost, strahovi,pitanja... Zasto covjek mora da razmislja?

Da, zasicenje. Cega, cime, cemu. Svim, svacim i svacemu. Serem ko mediteranska foka iliti medvjednica. Vrsta u izumiranju. Znate, ona, maskota mediteranskih igara u Splitu.
Jucer je kisa bila, danas takodjer i sutra ce. Zasicenje. Znam, ponavljam se, a i srijeda je.