Mecava

Snijeg je bio malo stao, da bi se ponovo popodne vratio. I u mecavu pretvorio.
Nosene vjetrom iz suportnih pravaca, pahulje su izgledale kao zracni vrtlog slicno roju bijelih pcela. Ni to me nije zaustavilo da prosetam ulicama komsiluka. Stavise, namjerno sam i izasao, valjda dijete u meni, trazilo je. Ipak, snijeg je, sjecanja na djetinjstvo, skolske raspuste...


Kapa na glavu, rukavice i pravac obliznja italijanska mesnica. Pahulje su isle direktno u mene, vidio nisam nista, samo sam instiktivno pratio utabanu stazu ispred sebe. Dugo ovako nije bilo. Rekoh, mecava prava.
Ulazim u mesnicu, a ono toplina, stalaze pune bozicnih mirodjija, nasmijani mesari, muskarci u pedestim, moje oci, sirom otvorene su.
Zelim da kupim sve. Sve te sitnice, slatkise, male cokolade, grickalice. Sve te pazljivo zapakovane kutije u papirima sarenih boja, sve te poklone sto ce neko drugi da dobije. Zelim da ih otvorim i samo malkice provirim sta se u njima krije. Znam, dijete sam.


Ipak, odupirem se nekako zovu kupovnom i uzimam samo ono zasto sam i dosao. Meso. Za veceru spremam njoke sa umakom od dinstane teletine.
Napolju je mirno, noc odavno pala je, u daljini svijetla grada, bijeli pokrivac na ulici i krovovima. Hladno je. Decembar je prvi.