Ima jedna mala deli radnja. Blizu je kraja mog. Ona je dva sa dva. Iz nje mirisi se sire, ma ne da se sire, razaraju. Znate kad radnja imaju dusu, karakter, kad je ljubav i predani imigrantski napor utkan u nju, e ova je upravo takva. To se u momentu vidi, osjeca.
Kad udjes u nju , kao da si u vremeplovu. Miris susenog mesa nagriza nepce i sjecanje donosi. Izgubim se ko dijete u slasticarni. Zelim da probam sve, a znam da je to nemoguce.
U njoj rade punasene tete. Sudaraju se tijelima svojim, takodjer, punasnim , u naporu da dodju do suhovine za koju ti nisi siguran kako se zove, vec usmjeravas prst kroz zamagljeno staklo frizidera i pricas:"...ne ta...da, upravo ta...200 grama...tanko narezati...hvala...".
Veceras pravim sendvice. Svicarski sir, majoneza, kalamata masline, suhi vrat, susena govedina. Hocemo se ja i zenica napucati. Btw, zemicke sam kupio kod Italijana. Kajzerice domace...
4 comments:
Pa dokle ovako, ti mrako virtualna?!?
Ne fali meni domaceg suhog mesa, ovdje u "tudjini", nisam ga nikad posebno gotivila. Al prsut, ah taj prsut ... ma nije gusht kupiti par liskica onako presovanih pa zapakovanih u plastiku, pa papir, pa ovo, pa ono ... vec da je meni da ga skinu sa visuljka pa rezu liskice, ja gledam a ono mirishe.
Ma drago je meni da ga ovdje ima uopste, ipak je ovo zemlja muslimana, i svinjetina se prodaje samo u nekim prodavnicama, i to u posebnim odjelima u koje se ulazi ispod natpisa "Not for Muslims"
Ova slika mi probudi sjecanja na jedno ljetovanje u Splitu, i jedan majushni deli u nesjecamsekojoj ulici, odmah iza coska, lijevo od one dobre prodavnice cipela, gdje ti u deliju naprave sendvic, ti samo prstom pokazujes: i to, i to, i malo ovog sira, malo onog.
... odosMo sad grickati celer :D
Pozdrav Mo,
Cuj, ode grickat celer, grohotom se smijem...buhahahaha.
Ja sad iz grckog restorana... Meket, ekmek i tzatziki jos uvijek izlaze iz mene.
Ni ja nisam neki ljubitelj suhog mesa, ali ova radnjica ima dusu. Sve sto si rekla za prsut, vazi i za ovu suhovinu sa slike. Sve je to tako lijepo narezano. Polako i bez zurbe.Ja kazem 150 grama ovog, ona kaze, moze l' 189. Ja kazem, u redu je.
Ja kazem 150 grama onog, ona kaze moze ' 184. Ja kazem, u redu je...
Ma vidi samo papira. Onaj masni, krem papir iz djetinjstva, gdje se crnim flomasterom pisu cijene...
"...djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude ziv, tebe slike vode, vode..." ....u vis haj'te s nama i vi svi! Slična sećanja imam i ja...Pročitala sam dosta na tvom blogu, a čitam i dalje. Dopada mi se koncept. :)
Drago mi je da ti si dopada koncept bloga:). Kad vec imamo cyber da barem ostavimo misli, zapazanja i poneko sjecanje. Vecina nas dijelimo slicna...:)
pozdrav
SD
Post a Comment