Danas sam upoznao snijeznu mecavu. Mada su najavljivali snijeg ,iznenadan nalet snijezne oluje potpuno me iznenadio i umalo me sudara kostao. Na srecu, uspio sam zadrzati kontrolu nad autom i parkirati u obliznji trzni centar.
Mecva snijezna dosla je onako kako to biva samo na filmovima. Vozis auto, muzika sa radija se cuje, opusteni razgovor se vodi. U daljini, tamnije je, ne vidi se bas puno, ali, niti ista lose se ne naslucuje.
Odjedanput, ulazis u neku drugu dimenziju. Zona sumraka. Snijeg je, ali mu se ne radujes. Vidljivost smanjena, ne vidis skoro nista. Cesta ispred tebe, gubi se. Nervoza. Auto pocinje da klizi lijevo-desno. Smanji brzinu, ne koci, ispravi volan. Sreca, nema puno ljudi iza i pored mene, pokusavam da zadrzim pribranost. Nekako vracam auto u normalu, ukocen sam, vozim kao da sam na iglama.
Priblizavam se trznom centru. Neznatna je uzvisina ispred mene. U normalnim uvjetima uopste ne bih ni primjetio, sada, osjecam, sreca mi treba vise nego ikada. Auto mi je malen, nema snazan motor, gume su mu ljetnje, a ni ja nisam neki vozac.
Uspinjem se polako. Ne smijem stati. Semafor. Crveno je ispred. Ne, samo to ne. Stao sam.
Pokusavam da krenem ponovo. Lagano na gas, ne ide. Jace na gas, ne ide. Klizim u mjestu. Panika me hvata. Zena vice:"Smiri se, idi nazad".
Vozim unazad, nema nikog iza mene Zaustavljam se ispod jednog nadvoznjaka gdje nema toliko snijega. Pokusavam jos jednom, polako na papucicu gasa, krenulo je. Uspio sam se napokon parkirati. Osjecam vlaznost znoja na ledjima. Ne volim mecave.
Eto, zamalo zavrsih ko vlak u snijegu, a Mato mi Lovrak ime nije. Narednih par sati proveo sam u trznom centru. U medjuvremenu snijeg je prestao, izaslo je sunce, putevi se poceli da tope, kuci se vratih bez problema. Nedjeljno je jutro bilo.
No comments:
Post a Comment