Na danasnji dan, prije tacno devet godina, dodjoh(sletih)na tlo sto se drzavom Kanadom zove. Permanent Resident.
Jest mi uvod zajeban, isto ona zagrebacka dokumentarna emisija pred pocetak TV-a programa...Kalendar...na danasnji dan.
Pokusavam da pokrenem sjecanja. Nesto mi bas i ne ide od ruke tj. mozga. Upotrijebit cu klasicno opravdanje. Stari se. Zaboravlja se. Sjecanja pocinju da blijede.
Kakva su moja ocekivanja bila? Sta sam znao, a sta nisam? Sta sam imao da pruzim da bih se mogao nadati da cu nesto i dobiti, postici? Gdje sam bio, gdje sam sad, gdje cu biti? Ili sto bi Kanadjani rekli:" Where do you see yourself in 5, 10 years.? Ne znam.
Nikad se nisam osjecao emigrantom u klasicnom smislu te rijeci(ne znam da li je rijec uopste i prikladna za upotrebu). Dosao sam svojom voljom. Nikakve prisile nije bilo. Ni ekonomske, ni politicke. Odluka je bila samo moja. Nisam krenuo od nule kao vecina novopridoslih useljenika, nisam prosao scile i haribde (od kada nisam cuo ovaj izraz, pade mi na pamet, moram ga napisati) sto pred sobom nosi izazov stvaranja zivota u stranoj zemlji. Nisam prosao patnju prvih godina. Ipak, patnja je u meni.
Ona nema nikakve veze sa nostalgijom, emigriranjem, zapocinjanjem, otpocinjanjem, prilagodjavanjem, zaposljavanjem, depresijom, usmjeravanjem. Nesto je dublje. Izgubljeni self-esteem. Znam da je bio. Gdje je sad? Gdje je veza prekinuta? Veza je u trazenju, veza je u zadovoljstvu i nalazenju sebe u njemu. Kakve ovo veze ima sa sta je bilo na danasnji dan? A budale covjeka...
Sjecam se da je bilo prohladno i da je blagi snijeg padao. Imao sam tamnoplavi kaput, sinjel, cizme duboke, Kanada je to, mora da je hladno. Let je bio Zagreb-Amsterdam-Vancouver.
Sjecam se da sam stalno gledao na sat u strahu da cu zakasniti, ne znajuci da avion nije autobus. Hocu reci, autobusi ne cekaju,odlaze kad im je vrijeme. Avioni uglavnom cekaju da se svi putnici skupe. De sjeti se neceg drugog bolje ti je, utusi pravo (to ja sam sebi govorim).
Sjecam se da trcim aerodromom Amsterdama, tjera me onaj strah iz Zagreba. Zakasnit cu. Sjecam se da napokon pronalazim svoj let, vadim pasos, dokumenti mi ispadaju, kaput tezak je, znojim se. Odlazim.
Detalja u avionu nemam bas puno. Znam da je bio poluprazan i da sam u WC-u pritisnuo neko dugme sto nisam trebao( valjda htio povuci vodu), alarm se cuje, stjuardese se uzvrtile oko moje cenife misleci da mi treba pomoc ili da sam htio zapaliti cigaru.
Joj sramote. Ne moze covjek ni na miru da se popisa. Eto sta ti je emigracija.
Stizem na odrediste. Moji prvi utisci o Kanadi? Nema ih. Bio sam pusac i samo sam na cigaru mislio. Daj mi da zapalim,pa nek mi oci iskoce. Daj mi da se udavim u duhanskom dimu, da zakasljem, da mi opor ukus nikotina grlo i pluca prekrije. Daj mi da...Ne moze starac. Ne pusi se ovdje kako se kome digne. Nego, polako, dok vrijeme i mjesto za to zadovoljstvo se nadje.
Naredne sate proveo sam u imigracionom uredu ispunjavajuci papirologiju i odgovarajuci na useljenicke formalnosti. Ne treba ni da spomenem da su mi to bili najduzi sati Kanade. Sta bi dao da zapalim?
Moja me zenka cekala na aerodromu. Malo se vec i bila zabrinula, avion je davno sletio, mene nema. Evo me, evo, zagrlih je, podignuh blago, poljubih i cigaru zatrazih. Smije se.
Izlazim iz aerodromske zgrade, vrijeme je oblacno, na kisu se sprema, guzva saobracajna pocinje da bude sve veca. Znaci, tu sam. Kanada. Gusim se u dimu cigare. Joj, sto sjeda. Na putu smo prema stanu.
Da bi moj dolazak bio sto bezbolniji, moja je zenka ispunila hodnik stana balonima. Da, balonima, na desetine raznobojnih lopti ispunjenih zrakom i paznjom. Balone si dobio, i jos se zalis. Neki se glasovi javljaju u meni. Simpaticno, zar ne. Zauvijek ta scena u mom sjecanju ostaje.
Devet je godina poslije, baloni su ispuhani, par kila se nabacilo, malo kose me napustilo, a i pusiti se davno prestalo. Ponekad, ne mogu da zaspim, ponekad imam vise pitanja nego sto mogu odgovora dati. Ponekad mi se pise, ponekad ne. Odoh si kafu napraviti...
