Nedjelja se blizi kraju

Jutro je pocelo maglom. Gdje ima magle ima i dima. Ne ide bas tako, ah te narodne poslovice, samo me zbune, zelim reci, cini mi se da ce dan suncan biti. Provjeravam na netu vremenske uvjete obliznje planine, vise su nego idealni. Ustaj, doruckuj, spremaj se. Ne propustaj suncan dan slucaju tj. lijenosti. Na planinu , u prirodu, svjezi zrak... na skijanje.


Magla nestaje, grad iza nas takodjer. Vozim se sporo, auto je sitan, motor slab. Ali, ide on, pici uzbrdo uz lose asfaltiranu cestu, penje se, grmi ko ciro iz dokumentarnih filmova. Na skijanje se ide.
Gusta suma sakriva poglede, grane su pognute od snijega, sve vise se penjemo, ka vrhu planine hitamo. Stizemo...
Iako je jutro, parking je odavno pun. Ljudi se snalaze i pored puta kolona se stvara. Parkiraj gdje stignes. Uz cestu, sa strane. Nesto kao Bosna.


Dan je u punom mahu. Suncan, prelijep, ostar planinski zrak nagriza nepce. Nebo, nebo plavo je...
Temperatura iznad nule, ugodno, za planinske uvjete vise nego toplo. Navlacim skijaske cizme, skije preko ledja, otkopcana jakna, suncane cvike i pravac zicara. Red je velik, sve mi je toplije, znojim se, a jos niti jednom niz planinu spustio se nisam.
Neka, nema veze, neka mi sunce celendru przi, neka znoj tijelom mi klizi, priroda mi pruza njedra svoja, bio bih budala kad je ne bih prigrlio sebi.
Ja to vise figurativno...