Nedjelja je jutro, tako barem kaze pacificko vrijeme. Na starom kontinentu, drugacije je. Ispred mene kafa, u ustima mi fali prednji zub, na ekranu fudbalska utakmica Liverpool-Everton. Atmosfera derbija. Gol. Fernanado Torres. Uskoro ce poluvrijeme.
Navikavam se na privremeni zivot bez prednjeg zuba. Ne ide mi lako. Jos uvijek sam samo na pokusajima, kad imam protezu (vjestacki zub) u ustima, tesko mi je, kad je izvadim, takodjer , tesko mi je. Teze jedem, teze pricam, imam neugodan osjecaj stranog tijela kako lebdi u usnoj supljini, strah me je da zagrizem, deminerski sam oprezan. Iritira me pravo, rekoh, tesko mi je. Vratite mi prednji zub.
Zeni sam smijesan. Kroz osmijeh kaze, simpaticno izgledam, sladak si. Hajd dobro sto kuham, sad joj jos i predstavljam nepresusan izvor nasmijavanja. Ali neka, cekam i ja svoj trenutak. Kad nagne neko pice, casu vodu, ja razvucem novi osmijeh svoj, ona se zagrcne, pocinje da davi, meni drago. Nasla svog covjeka-patnika zezat. E, ne moze to tako.
Ovdje nikako da proljece dodje iliti zima ode. Iako je behar poceo da siri miris znani, smjenjuju se ledena kisa, grad, sinoc je padao snijeg, temperature niske, a evo, jos malo i marta nema vise.
Pocinje mi drugo poluvrijeme...
No comments:
Post a Comment