April je...

Sinoc su na vijestima najavljivali da ce danas biti topao, suncan dan. I bio je. Mislio sam ici na skijanje, zadnji je vikend u sezoni, a i snijega ima koliko hoces. Nesto su cak i upozoravali da se treba cuvati lavina, kao biva, toplo vrijeme i velika kolicina snijega, opreza nikad dosta.
Medjutim, mrsko mi bilo, skinuh prasinu s bicikla, sjedoh i nestadoh u komsiluku. Odcepio sam biciklisticku sezonu.


Prvo zaustavljanje, obliznja benzinska pumpa. Malo da gume napumpam, malo da ga sredim i u voznju krenem.
Rekoh, dan je ugodan, mirise behar, dvorista kuca se blistaju. Dusu dao za lagane voznje. Ali, ko jos obraca paznju na njega, vala se do vrha ulice popeti. Nije lako. Usponi i padovi. Kraj je brdovit i zahtjeva malo vise pedalanja. Dah mi je sve tezi i tezi, noge ne slusaju, zaustavljam se i otpuhujem. Sezona mi s mukom zapocinje.


Ne moze covjece, zapuho sam ce ko vozic-ciro, ili se stari ili nisam u formi ili me bicikl ne slusa ili ne znam one brzine promijeniti. Jedva disem.
Ponove se zaustavljam , ispred lokalne srednje skole, da predahnem. Ispred nje, velika glava vikinga, maskota skole, sta li vec, a citav kompleks: skola, rekreacioni centar, park, jedan je od najvecih u kraju.


Idem dalje. Zavlacim se po ulicama koje rijetko automobile vide. Lijepo je. Ljudi su izasli, popravaljuju, ciste, proljetni radovi svuda oko mene. Mirise proljece.
Da ne pretjeram za prvi put, iscrpi se ja, umor me hvata, polako, pa prema kuci. Na putu nazad, zaustavljam se pored , kako se to na nasem kaze, objekta brze ishrane. Turkish Donair. Parkiram svoju makinu, skidam kacigu i ko nova verzija John Wayne-a, dubokim glasom narucujem chicken donair sa svim i svacim. Sjedam ispred radnje, otkopcavam jaknu, borim se sa sosevima, prelistavam novine i promatram ljude. April je...