Snijeg je...

Da, snijeg je sinoc padao i hladno je. Zacas temperature odu gore-dole, natrag-nazad, sunce zamjenjuje snijeg, nestvarnost postaje stvarnost. Nista nas ne smije iznenaditi. Tako je glasila vojna emisija u nedjeljno prijepodne, na drugom kanalu, neke druge drzave, nekog zaboravljenog sistema.
Mene je vala snijeg iznenadio. Nije se puno zadrzao na ulici, ali, lokalne planine zasjale su prekrivene novim bijelim pokrivacem. Necu ni da spomenem da je druga polovina aprila. Zapravo, vec sam spomenuo. Neobicno, zar ne? Trebalo bi da je proljece...


Jeste da je prohladno, ali nedjelja je, ne radi se, zubato sunce mami me napolje. Sta da se radi? Oblacim se toplo, navlacim rukavice, sjedam na bicikl, nestajem u komsiluku.
Pedalanje mi dobro dodje da se oduprem mislima koje ne bih trebao dugo da nosim u sebi. Zapravo, i sam blog sluzi da ostavis misli koje te muce, podijelis s nekim virtualnim, osjecas se lakse.
Ali, nesto kontam, ko jos cita tudje frustracije? Koga zanima sto si ti takav kakav jesi i sta ti je ciniti da promijenis to sto mislis da se treba mijenjati? Na net se dolazi radi: vijesti,emaila, recepta, zezanja, googlanja,informacija, smijesnih video-klipova, druzenja. Je li to meni snijeg udario u glavu?


Nije, nego mi pedalanje slabo ide. Hocu reci, pedalam ja, ali mozak jos uvijek radi, samim time, pedalanje mi ne ide, jer trebao bi biti fokusiran na fizicki napor, a ne na misli i onda dzaba ja bicikl uz brdo tjero, one ostaju u meni, pitanja su tu, olakasnja nema. I planine su lijepe, i priroda je na dohvat ruke, i snijeg je oku ugodan, i sve oko mene govori da je zivot razglednica. Ali, nije.
Kazu da Budizam pomaze?