Zadnji je dan u mjesecu maju. Rekoh vec, evo nas na kraju. Mislim, mjeseca...
E, ovako. Posto je ljeto stiglo, najljepsi mjeseci su tu, najduzi dani u godini takodjer( barem bi takvi trebali da budu), a dodatno, sljedece subote pocinje evropsko prvenstvo u fudbalu, ja blogu/internetu odlucno kazem....zzzzzzzzdravo. Do ponovnog vidjenja.
Mada, nedavno sam nasao novo pokrenuti portal Sportskih Novosti na netu. Kao ljubitelj sporta (narocito fudbala)na muci sam da li da se pretplatim (placa se, naravno).
Izgleda dobro osmisljen, original izdanje, klikas, listas, uvecas i uz kaficu citas. Jos cu da razmislim.
Uglavnom, za zainteresovane , evo linka:
http://sportskenovosti.hr/index.php?cmd=snonline
I tako, vecer se spusta, dani su duzi, toplije je. I neka je. I vrijeme je bilo. I dobro je. Dosta ove zime, kise i dana bez sunceva zraka. Osjeca se zivost, nekako, lakse je.
U rerni mi se burek smjeska, kora polako pocinje da rumeni. Vadim jogurt, zavrsavam salatu od paradajza, namjestam sto. Sofra je tu.
Jos samo da nadjem jednu epizodu "Lud, Zbunjen, Normalan" na netu i bosanska atmosfera na obali kanadskog pacifika je spremna. Zzzzzzzzzzdravo...
Saturday, 31 May 2008
Sunday, 25 May 2008
BBQ
Sinoc bijase lijep dan. Bez najave i pompe, sezona rostilja zvanicno otvorena je.
Uz pomoc prijatelja, iz drage nam i sjedinjene drzave Oregon, iskoristili smo suncano , subotne poslijepodne i raspalili rostilj u obliznjem parku.
Smjesten na obali mora (citaj-oceana),sa ogromnim sarenim guskama sto slobodno setaju njime, park je privlacan, dusu dao za rostilja.
Pronalazimo dobru poziciju( citaj-busiju), rasprostri sofru i raspali. Vrijeme je za bosanski BBQ.
Neizbjezni cevapi (mojih ruku djelo), par paprika, gljive, neke italijanske kobasice(lice mi na sudzukice), malo tikvica, iranski hljepcic i tako. R2D2 pokazi sta znas.
Dok pripreme traju, setam , gledam, istrazujem. Lijepo je osjecati dolazak ljeta. Ljudi su u kratkim rukavima, cika,vika, igra na sve strane. Osjeca se zivost. I neka, dosta vala i ove zime. Nikad duza bila nije.
Vracam se rostilju. U punom je zamahu. Dim je na sve strane,miris mirodjija polagano pocinje da se siri, apetit se otvara, poneka se piva niz grlo salije, atmosfera postaje sve veselija i veselija. Rostilja se...
Uz pomoc prijatelja, iz drage nam i sjedinjene drzave Oregon, iskoristili smo suncano , subotne poslijepodne i raspalili rostilj u obliznjem parku.
Smjesten na obali mora (citaj-oceana),sa ogromnim sarenim guskama sto slobodno setaju njime, park je privlacan, dusu dao za rostilja.
Pronalazimo dobru poziciju( citaj-busiju), rasprostri sofru i raspali. Vrijeme je za bosanski BBQ.
Neizbjezni cevapi (mojih ruku djelo), par paprika, gljive, neke italijanske kobasice(lice mi na sudzukice), malo tikvica, iranski hljepcic i tako. R2D2 pokazi sta znas.
Dok pripreme traju, setam , gledam, istrazujem. Lijepo je osjecati dolazak ljeta. Ljudi su u kratkim rukavima, cika,vika, igra na sve strane. Osjeca se zivost. I neka, dosta vala i ove zime. Nikad duza bila nije.
Vracam se rostilju. U punom je zamahu. Dim je na sve strane,miris mirodjija polagano pocinje da se siri, apetit se otvara, poneka se piva niz grlo salije, atmosfera postaje sve veselija i veselija. Rostilja se...
Thursday, 22 May 2008
Monday, 19 May 2008
Sunday, 18 May 2008
Saturday, 17 May 2008
Friday, 16 May 2008
Long weekend
Tako se to ovdje kaze kada dodje petak, a ne radis u ponedjeljak. Long weekend.
Nekakav je praznik, Victoria Day, jedino ne znam je l' to ima veze sa bivsom engleskom kraljicom ili pobjedom nad fasizmom? Kanada je ovo...
Dan je da ne povjerujes. Suncan, topao, iznad svake prognoze. Sedmica je bila do pola kisna i prohladna, a zadnja dva dana skoro trideset stepena.Glava me malo steka, na prehladu vuce. Hajde ti sa budi normalan.
Iskorist cu ovo vecer, izaci cu u setnju gradom, zavrsit cu garant u nekom restoranu. Kada se ovdje kaze grad, misli se na Downtown, centar svih zbivanja nekog sjeverno americkog metropolisa. Ljeto se smijesi...
Nekakav je praznik, Victoria Day, jedino ne znam je l' to ima veze sa bivsom engleskom kraljicom ili pobjedom nad fasizmom? Kanada je ovo...
Dan je da ne povjerujes. Suncan, topao, iznad svake prognoze. Sedmica je bila do pola kisna i prohladna, a zadnja dva dana skoro trideset stepena.Glava me malo steka, na prehladu vuce. Hajde ti sa budi normalan.
Iskorist cu ovo vecer, izaci cu u setnju gradom, zavrsit cu garant u nekom restoranu. Kada se ovdje kaze grad, misli se na Downtown, centar svih zbivanja nekog sjeverno americkog metropolisa. Ljeto se smijesi...
Thursday, 15 May 2008
Wednesday, 14 May 2008
Tuesday, 13 May 2008
Monday, 12 May 2008
Ponedjeljak
Prvi je dan jos jedne sedmice. Osjecam ga potpuno. Okrecem se, osvrti su spori, ne nalazim se. Zid i zrak, patos i plafon, jutro i vecer. Sve u paru.
Stojim, ali na kratko, pokrecem se, setam sporo ,ubrzo,vracam se. Sjeo sam. Ne micem se. U mislima sam nestao. Razmisljam. Da li da se okrenem jos jednom?
Necu. Zvuci pateticno. Prije sam slusao ljude, sada ih cujem slabije. Vecinom sjednem, ako zelim, naslonim se. Lakse mi je. Noge mi uvijek smetaju. Ne znam sta cu sa njima. Da li da ih prekrstim, blago rasirim, desnu podignem na lijevu ili mozda obratno? Ni sjediti nije jednostavno.
Cekaj malo, a sta sa rukama? Sklopljene se cine pokorno.Prsti suprotnosti dodiruju povrsinu sake. Koza je suha. Kazu da krema pomaze.
Ljudi misle da ih ne slusas ako izgledas ozbiljan. Zar je smisao prilagodjavati se drugima? Gledajte onda u ruke. Ne dovodi se u neugodnost, ona ce doci nepozvana. Ustani, ako zelis. Zelim. Ustajem i vracam se u rutinu. Ponedjeljak jos uvijek traje.
Stojim, ali na kratko, pokrecem se, setam sporo ,ubrzo,vracam se. Sjeo sam. Ne micem se. U mislima sam nestao. Razmisljam. Da li da se okrenem jos jednom?
Necu. Zvuci pateticno. Prije sam slusao ljude, sada ih cujem slabije. Vecinom sjednem, ako zelim, naslonim se. Lakse mi je. Noge mi uvijek smetaju. Ne znam sta cu sa njima. Da li da ih prekrstim, blago rasirim, desnu podignem na lijevu ili mozda obratno? Ni sjediti nije jednostavno.
Cekaj malo, a sta sa rukama? Sklopljene se cine pokorno.Prsti suprotnosti dodiruju povrsinu sake. Koza je suha. Kazu da krema pomaze.
Ljudi misle da ih ne slusas ako izgledas ozbiljan. Zar je smisao prilagodjavati se drugima? Gledajte onda u ruke. Ne dovodi se u neugodnost, ona ce doci nepozvana. Ustani, ako zelis. Zelim. Ustajem i vracam se u rutinu. Ponedjeljak jos uvijek traje.
Sunday, 11 May 2008
Saturday, 10 May 2008
Zeko
Odmah da pojasnim,da ne dodje do zabune nezeljene, nije vibrator, auto je. Volkswagen-Rabbit.
Nedavno sam se ponovio. Vec duze vrijeme razmisljam(o) da zamjenim auto, do sada sam imao americkog ficu, pontiac-firefly, autic, dobar za gradsku voznju, malo trosi, ali na duze relacije nije bas za preporuciti. Uglavnom, posluzio je dobro, dodje vrijeme za promjenu.
U automobile se ne razumijem bas, ali :"... sto Svabo napravi..."tako su barem govorili nasi stari, odlucih se za Rabbita. Spada u kategoriju manjih automobila (sto sam i zelio), a sve sto sam gledao, ne moze se porediti s njim. Modernog je dizajna, snazan je, osjecam se siguro u njemu, ima prostora mada izgleda mali, kada vozis lijepi se za asfalt. Zeko...
Iako je dan bio tmuran, malo sam se provozao do obliznje, istoimene kao i komsiluk moj,Burnaby planine. Uz put sam obavio subotnju kupovinu, nagario na zeku i pravac na planinu. Da vidim kako ide uz brdo, kako dise kada daha motornog ponestaje.
Ma sta dise, pici ko bombona, da kucnem u drvo(volan), samo tako zeko. E, da vidite kako gari niz brdo. Samo spusti usi i repom od srece mase...
Nedavno sam se ponovio. Vec duze vrijeme razmisljam(o) da zamjenim auto, do sada sam imao americkog ficu, pontiac-firefly, autic, dobar za gradsku voznju, malo trosi, ali na duze relacije nije bas za preporuciti. Uglavnom, posluzio je dobro, dodje vrijeme za promjenu.
U automobile se ne razumijem bas, ali :"... sto Svabo napravi..."tako su barem govorili nasi stari, odlucih se za Rabbita. Spada u kategoriju manjih automobila (sto sam i zelio), a sve sto sam gledao, ne moze se porediti s njim. Modernog je dizajna, snazan je, osjecam se siguro u njemu, ima prostora mada izgleda mali, kada vozis lijepi se za asfalt. Zeko...
Iako je dan bio tmuran, malo sam se provozao do obliznje, istoimene kao i komsiluk moj,Burnaby planine. Uz put sam obavio subotnju kupovinu, nagario na zeku i pravac na planinu. Da vidim kako ide uz brdo, kako dise kada daha motornog ponestaje.
Ma sta dise, pici ko bombona, da kucnem u drvo(volan), samo tako zeko. E, da vidite kako gari niz brdo. Samo spusti usi i repom od srece mase...
Friday, 9 May 2008
Wednesday, 7 May 2008
Sunday, 4 May 2008
Maj je cetvrti
Prije tacno dvadeset i osam godina umro je tadasnji predsjednik, tadasnje nam zajednice republika , naroda i narodnosti, drug Tito. Takodjer, poznat u ilegalnim krugovima kao Joza, Valter, Saban...
Posto sam se u tom sudbonosnom trenutku za nasu zemlju tukao/hrvao s bratom u spajzu oko staklene flase kapitalisticke Coca-Cole od jedan litar (koje vise popio), a majka placeci stajala mirno u sobi ,pred televizorom, blagi val sramote me obuze. A mogao sam i batine dobre dobit.
E, posto sam ja bio dijete od jedno deset godina, meni je sve kasnije bilo oprosteno,jer u tako ozbiljnim situacijama djeca se ne znaju ponasati, svijet im je odraslih smijesan i preozbiljan za njihove dnevne probleme kao sto je: ko je popio vise Coca-Cole? Ili je bila Traubisoda, ko ce ti sad znat, stari se, mozak hlapi.
Uglavnom, u sjecanju nosim neizbrisiv fenomen masovnog plakanja. Odrasli, stari i mladi, studenti i radni kolektivi, intelektualci, sportasi i radnici. Hocu reci, kada neko od danasnjih politicara umre (mislim na zadnjih petnaest godina) poneko zaplace, kad je Tito umro, plakali su svi. Gdje su sada oni?
Svi ti zreli ljudi, tadasnji fundament i baza (ja lijepog li socijalistickog izraza) zajednicke nam drzave. Da li su njihove suze bile iskrene ili su bili samo dio jedne velike predstave? Da li se sada stide ili ne? Da li ih sjeta hvata? Da li su smijesni sami sebi? Da li se sjecaju fenomena masovnog plakanja u kome su ucestvovali?
Odoh si sarmu podgrijati...
Posto sam se u tom sudbonosnom trenutku za nasu zemlju tukao/hrvao s bratom u spajzu oko staklene flase kapitalisticke Coca-Cole od jedan litar (koje vise popio), a majka placeci stajala mirno u sobi ,pred televizorom, blagi val sramote me obuze. A mogao sam i batine dobre dobit.
E, posto sam ja bio dijete od jedno deset godina, meni je sve kasnije bilo oprosteno,jer u tako ozbiljnim situacijama djeca se ne znaju ponasati, svijet im je odraslih smijesan i preozbiljan za njihove dnevne probleme kao sto je: ko je popio vise Coca-Cole? Ili je bila Traubisoda, ko ce ti sad znat, stari se, mozak hlapi.
Uglavnom, u sjecanju nosim neizbrisiv fenomen masovnog plakanja. Odrasli, stari i mladi, studenti i radni kolektivi, intelektualci, sportasi i radnici. Hocu reci, kada neko od danasnjih politicara umre (mislim na zadnjih petnaest godina) poneko zaplace, kad je Tito umro, plakali su svi. Gdje su sada oni?
Svi ti zreli ljudi, tadasnji fundament i baza (ja lijepog li socijalistickog izraza) zajednicke nam drzave. Da li su njihove suze bile iskrene ili su bili samo dio jedne velike predstave? Da li se sada stide ili ne? Da li ih sjeta hvata? Da li su smijesni sami sebi? Da li se sjecaju fenomena masovnog plakanja u kome su ucestvovali?
Odoh si sarmu podgrijati...
Subscribe to:
Posts (Atom)