Ponedjeljak

Prvi je dan jos jedne sedmice. Osjecam ga potpuno. Okrecem se, osvrti su spori, ne nalazim se. Zid i zrak, patos i plafon, jutro i vecer. Sve u paru.
Stojim, ali na kratko, pokrecem se, setam sporo ,ubrzo,vracam se. Sjeo sam. Ne micem se. U mislima sam nestao. Razmisljam. Da li da se okrenem jos jednom?

Necu. Zvuci pateticno. Prije sam slusao ljude, sada ih cujem slabije. Vecinom sjednem, ako zelim, naslonim se. Lakse mi je. Noge mi uvijek smetaju. Ne znam sta cu sa njima. Da li da ih prekrstim, blago rasirim, desnu podignem na lijevu ili mozda obratno? Ni sjediti nije jednostavno.

Cekaj malo, a sta sa rukama? Sklopljene se cine pokorno.Prsti suprotnosti dodiruju povrsinu sake. Koza je suha. Kazu da krema pomaze.
Ljudi misle da ih ne slusas ako izgledas ozbiljan. Zar je smisao prilagodjavati se drugima? Gledajte onda u ruke. Ne dovodi se u neugodnost, ona ce doci nepozvana. Ustani, ako zelis. Zelim. Ustajem i vracam se u rutinu. Ponedjeljak jos uvijek traje.