Veceras u Vancouveru, nastupa cult band osamdesetih,legende, rodonacelnici britanskog melodicnog metala, zvuk i fenomen koji i dalje traje...Iron Maiden.
Ceprkam po jutjubetu, pa naletih na snimak sa njihovim prvim pjevacem, Paul Di'Anno, vjerovatno jednim od najstarijih uopste. Sve te kretnje,scena, frizure, odjeca...izgledaju mi simpaticno smijesnim.
Simpaticnim , jer sebe vidim prije dvadeset godina (i vise); smijesnim, sto stalno gledam unazad, a komotno mogu da vidim unaprijed.
Oni veceras imaju koncert. Tu, u tvome gradu. Kupis kartu i odes. Sta te sprecava? Godine? Nije to vise za tebe. Imas ti pametnija posla, zar ne? Nije valjda da jos to slusas?Ne slusam, ali... Nije valjda da bi isao? Ne bih, ali... Daj ne budi smijesan. Zasto sam smijesan? Oni su legende...
Zamisljam, kako sam oduvijek sanjao da cu jednog dana ici na koncert nekog, svjetski poznatog benda, kako cu mahati kosom, potpomognut adrenalinom i alkoholom, kako cu napraviti neko sranje po kome ce me pamtiti i kako mi bas to nedostaje da budem sretniji nego sto jesam.
Na koncertu nisam bio, a ni sranje napravio nisam. Ipak, nesto mi nedostaje.
Evo me, tu gdje jesam, zavaljen na kaucu, sa laptopom u krilu, gledam video klip Iron Maidena i blagi osmijeh vjecnog dijeteta na licu mi se nazire. Odrastanje se tako nevinim sada cini.
No comments:
Post a Comment