Deer Lake

Danas je predivna septembarska nedjelja. Sunce nas nagradjuje zrakama svojim, jutarnji sati poceli su mirno.
Takvo sto se ne propusta. Umivanje, prva kafa i odlazak iz stana. Prvo zaustavljanje, lokalni kafic, lagani dorucak, kajgana i svjezi sok od narandze.


Sljedeca stanica na mom nedjeljnom putu grada u kome zivim, Deer Lake. Sicusno jezero okruzeno zelenilom i obrisima urbanog sirenja. Jos uvijek je jutro, jos uvijek guzva ne remeti tisinu sto samo priroda moze da ti pruzi. Jedino, usamljeni galebovi, patke i gojazne kanadske guske, ispitivacki setaju obalom i povremeno skrecu pogled prema tebi.


Uzimamo kajak, polako ga spustamo u jezero, prvi zaveslaji ostaju iza nas. Volim taj zvuk, taj dodir vesla sa neravnom povrsinom jezera. Voda, izranjanje i uranjanje, hipnoticki ritam sto me cini smirenim. Ne osjecam napor, mada nije veslati lako, pustam se nagonu. Idem onoliko koliko mogu.
Obalno bilje, lopoci, trske, razne trave sto imena im ne znam, diskretno daju na znanje da ne prilazim blize. Povinujem se nepisanom zakonu prirode. Veslam dalje...


Guske, u niskom letu,prelaze mi preko glave. Minijaturna eskadrila na svom putu ka jugu. Kako znam da li je ovo jug? Mozda je sjever, ali za njih je uvijek jug. Ili je to samo u pricama da ptice lete prema jugu, pa ja automatski odredjuem njihov pravac. Ali, guske nisu ptice? Zapravo, jesu, ali ne izgledaju kao one, njihova tijela nezgrapnim se cine, zato me i bune.
Logika mi bas ne ide u ovo nedjeljno jutro. Veslaj, bolje ti je. Ovo je onaj unutarnji glas sto nas ponekad pozuruje. Moj se odraz na povrsini jezera smije.
Deer Lake, hvala ti za nedjeljno prijepodne...