Down the Thames...

Jos jedan suncani dan je ispred mene. Jos jednom prema Temzi tezim. Rekoh, rak sam, voda me vuce, ali, ozbiljne misli u meni su. Korak mi je spor...
Neobicno za London, neobicno za septembar, jedna sasvim obicna setnja uz obalu njenu.
Prelazim most, pogled mi luta, An English Eye, iza mene je, guzva, stvara se. Ljudi vole mostove...


Setaci su brojni, staza uz obalu na pokretno pozoriste se cini. Vjetar je hladniji nego jucer.Upozorava me blago da i nije tako kao sto se cini . Ne obazirem se.
U kosulji sam laganoj, promatram pantomimicara ispred sebe, mislim, da li mu je hladno , da li i on na vjetar ne mari. Zelim da budem on, a on neka bude ja. Ovo je vec filozofija. Iza njega, mocna silueta vestministerska...


Misli su jos uvijek u meni. Razloga za njih nemam. Lice me izdaje, ozbiljno je, krivi se. Cujem tempirajuce tonove Sonic Youth, lagani galop, to se kaze kas, zar ne? Ali, nikako mi ne ide, nikako da se misli oslobode. A, jesam i ja nasao sta cu slusat u svojoj glavi, jelde? Koracam prema doku, zaustavljam se, cekam brod koji ce me odvesti dole, niz Temzu...


Brod je tu, ja sam na njemu. Iako sunce ne stedi, jos hladnije je. Temza je mocna, njena boja, tamnosmedja. Obale se cine dalekim, zgrade pravilno poredane. Vrijeme za polazak. Krecemo...
Brod sve brze i brze ide, kako se to kaze, cvorovi rezu povrsinu rijeke. Hvatam se za ogradu broda, sigurnost mi treba, misli polako nestaju...


"Zeno, dodji da se slikamo", glas mi se ozbiljnim cini. Mrsko mi druge ljude pitati, nekako mi glupo, previse turisticki. Ako je mogao Jacques Cousteau (valjda se ovako pise) sam po Amazonu ploviti, vala mogu i ja jednom rukom nas fotografisati. Usporedba mi je na mjestu. To bi kao provala trebala da bude. Brod ide dalje...


Moja zenka predivan profil lica ima. Da sam slikar, a nisam, uzeo bih kist , ovjekovjecio momenat sto vidim. Ali, ako nista, foto-aparat je uz mene. Ohrabrujem se, pustam ogradu sto do sad cvrsto u rukama mojim bila je. Ispravljam se, tijelo ravnotezu trazi, aparat je u rukama. Oko trazi detalje...


Znamenitosti Londona ispred mene su. Idemo brze, Temza nas nosi, London bridge, city hall, tower of London, gherkin building, St. Paul...
Ne govorim puno. Sutnja mi godi. Voznja vec skoro sat vremena traje, bez pretjerivanja, grad London, velik je. Znamenitosti njegove, iza mene su...


Nase odrediste, Greenwich village. Sta se tamo za vidjeti ima? Kraljevska mornarica, nekakav hor, aha, ima onaj opservatorij, ono u skoli sto samo ucili, nesto meridijani, duzine geografske i sirine, polazna tacka, sta li vec. Joj, nemam ja snage sada za to. Vrijeme mi je za jedno pivo.


Silazimo sa broda, prema centru Greenwicha laganim korakom idemo. Voznja je ugodna bila, misli su mi bistrije, raspolozenje bolje.
Nezaobilazni market, standovi sa suvenirima, hranom, pub u blizini. Greenwich village jednog petka u mjesecu septembru. Nasa odiseja Temzom zavsena je...