The English Countryside

Zadnji dan naseg boravka na britanskom ostrvu, odredjen je bio za odlazak na selo, manji grad, izlet van Londona, countryside...
Najavili su sunce, jos jedan predivan dan, pa kad je vec tako, poranimo, iskoristimo ga.
Jutro krmeljavo, rosa i vlaga, a meni drago ko malom dijetetu. Bio u Engleskoj, a magla vidio nije. To kao i da nisi bio. Vozi majstore, neka magle...


Engleska je povrsinski mala, ujedno i besprijekornu saobracajnu mrezu ima, tako da je nasa voznja vise nego ugodna. Izlazimo na auto-put, magla se polako dize, nemamo odredjeni cilj, na gas , pa gdje stignemo. Gledamo na mapi mjesta od interesa, ima ih puno, odluciti se tesko za jedno.
Ali, ono u cemu se slazemo u glas, mi, cetvroclana posada Renaulta, vrijeme je za mali predah, engleski dorucak.


Prvo mjesto na karti, skreci. Nalazimo prijatan pub sa otvorenom bastom, stop. Jos je jutro, nigdje nikoga. Super, ovo je mjesto za nas.
Dok jos odluku nismo donijeli sta cemo jesti, moja zenka vec po pivama krenula. Kaze, dok ceka, ozednila, a i koju cigaru da smiri. Udri zeno, odmor je, lijepo te vidjeti da uzivas . Sunce je izaslo i pocinje pravo da grije.


Raskomotili se mi, prica zapocinje, pogledom trazim detalje oko sebe. U medjuvremenu lokalac dolazi, sjeda iza mene, novine otvara, pint piva ispija, lagano krizaljku ispunjava.
Razmisljam u sebi, da li kvarim njegov subotnji ritual, scena mi se simpaticnom cini. Ovako sam znao i ja, samo novine su bile sportske, a umjesto piva, bila ja kafa.
Nego, kad si u Engleskoj do as English people do. Narucujem obilni dorucak i pivo. Sjeda...


Napustamo mjesto, cijeg se imena vise ne sjecam, zapocinje nas slalom uskim stazama engleskog sela.
Gledam na karti gdje bi mogli biti, pise Reading grad, pa malo nize. Zeleni brezuljci smjenjuju se jedan za drugim, sunce nas prati, bez pretjerivanja, predivno je.
Uredno pokoseni pasnjaci, ovcice u daljini, jesenje boje smirenim me cine. Englezi su nevjerovatno pedantni, nigdje papira, smeca, sve mi se cini apotekarski cisto, sve je kao brosura nonsalanto ostavljena na sto turistickog ureda.


Proplanak, kao izvidjacka kota, pojavljuje se pred nama. Hocemo li da stanemo? Stali smo. Izlazim iz auta i udisem tisnu. Da, udisem, punim plucima, oci su mi zatvorene, glava blago pognuta unazad. I nije ovo moje pjesnicko preseravanje, nije, zelim samo da disem tisinu kao kiseonik bez kojeg zivjeti ne bih mogao.


Ne cujem nista, ama bas nista, samo hipnoticko zvono stada ovci i miris pokosenog sijena dopire do mene. I hocu da ovaj trenutak traje. I hocu da se glupiram u sreci, i hocu da budem dijete iako zreo covjek sam ja. Hocu, jer imam priliku, hocu jer mogu. Hocu sad da kasnije ne pitam zasto nisam.
Udisem i trazim pokretom desne ruke zenu svoju. Dodji, budimo dio prirode...




To je to. Otidji u prirodu, ocuti tisinu, predaj se. Ne trazim puno i ne treba mi nista vise. Samo taj proplanak, taj pogled koji seze, miris zemlje, trenutak sto u sjecanju ostaje. Moj je dan uljepsan, moj je odmor, upotpunjen. Nestajem...