Slicno Montmartreu, i ovaj je kraj malo brdovit, ugodan za hodanje. Poslije parka zapucali smo prema ostacima rimske arene (tako barem knjiga kaze). Malo zavucena, danas sluzi da ljudi pobjegnu od gradske vreve, da se sklone, u hladu drveca odmore. Nesto kao urbano skloniste, eskapizam iliti bijeg. Cuj mi samo izraza, eskapizam, isto ko da krizaljku ispunjavam. Sad bi meni Mo rekla:"...de dosta price, vrijeme je za fotku...". Dobro, evo je, nemoj samo vike virtualne.
Uglavnom, arena je otkrivena tek negdje krajem 19-tog vijeka. Nesto su kopali po Parisu, i kako to biva nisu nasli ono sto su trazili nego su naletjeli na rimske iskopine. Vjerovatno su je Rimljani koristili sa njima dragu razbibrigu, ples gladijatora, da bi danas dokoni gradjani Jardin des Plantes kvarta, vrijeme odmora uljepsavali igrajuci balote iliti boce.
Ne znam tacno, a i nisam siguran za razliku izmedju njih (sad kad moj buraz procita o balotama i bocama i bombardira me podacima, ima da se Wikipedia ugasi), scena se cini smirujucom.
Napustamo arenu i penjemo se uz brdo dalje. Ubrzo dolazimo na mali trg koji je u potpunosti okruzen kaficima. Na sredini trga, park i ulicni svirac ispred njega. Milina. Ovakva se prilika ne ispusta. Odmor. Casa vina i kafica...
Tu je ujedno i pocetak rue Mouffetard, gdje lokalno stanovnistvo i turisti namjernici dolaze u potragu za svjezim vocem, povrcem, sirom... Rue Mouffetard je jedna od najstarijih pariskih marketa iliti ulicnih pijaca. Prilicno je zivo, a narocito vikendom.
Mnogobrojni restorani pruzaju se uz ulicu, a ulicni prodavaci iz sveg glasa hvale svoju robu. Nas je mali odmor zavrsen, napustamo bastu kafica i niz ulicu se spustamo. Hodamo polako, zastanemo, pogled prema izlogu bacimo, mirisi razni dopiru do nas.
Svjeza riba i plodovi mora, sezonsko voce, ostra aroma sireva, falafel iz obliznjeg libanonskog restorana, vina...rue Mouffetard. Bas mi se svidja ovdje.
Ono sto je neizbjezno u Parisu, sto taste buds (ne pitajte me kako se na nasem kaze) prosto izaziva, su boucheries (mesnice) i rottiseries (rostilji sa piletinom). Ma ziva muka proci pored njih, tako to dobro mirise.
Inace, u mesnicama sam vidio horozove i patke sa glavama (jest, sa glavama), pa sad ko ne voli nek ne gleda, ali to je tako, organic (sto bi se reklo ovdje). Jedan od francuskih specijaliteta je i pijeto u vinu. Sad, sa glavom ili ne, ne znam, nisam probao. Ono sto jesam , prica sada slijedi...
Elem, ogladnili ja i moja ti zena. A, kako i ne bi. Prolazis pored mesnice, a tamo se koka vrti, kozica se hrskva stvara, a masnoca njena polako kapa na krevet od mladog krompira. O mirisu necu ni da pisem. Ja vala ne mogu vise.
Grijeh bi bio proci pored toga. Sta kazes ti zeno? Ne cujem dobro. Da nam izvaga pola pilete i malo krompira. Ne trebas mi dvaput reci.
Kupujemo pecenje pilece , bagetu malu i pravac obliznji park. Da, dobro ste culi, obliznji park.
Jao, jesmo se napucali. Ruke su nam bile masne do lakta, a usta puna. Samo nam je falila flasa vina i pariska idila bi bila upotpunjena. Odmah da kazem da ovdje nije nikakva sramota otici u park, zalogajiti, casu vina popiti. Ljudi su lezerni i ne smatraju za nekulturno ako sjednes u park i jedes. Sve dok ne bacas otpatke oko sebe, imas osnove kulture, niko te niti gleda, a kamoli sta prebacuje.
Naravno, ako se osjecas ugodno tako, a ja ne treba da naglasavam, da mi je ovo bila najbolja vecera u Parisu. Peceno pile sa mladim krompirima u parku kvarta Jardin des Plantes...
Tako mi se ne odlazi sa ove klupe, tako sam se lijepo namirio sto bi rekle nase nane, osjecam da mi masnoca u noge odlazi, nemam snage da ustanem.
Nekako se natjeramo da krenemo dalje, iako se vecer blizi, jos uvijek se cuju pijacni glasovi, osjeca guzva.
Jede mi se slatko, ali znam da ce biti previse, prolazim stoicki pored standa sa palacinkama. Tesko je, ali, prolazim.
Ali, neka dobro znana aroma dopire do mene. Okrecem se, a tamo, naslagane u hrpu, zute se dunje. Miris njen svugde je isti...
No comments:
Post a Comment