Downtown Eastside

Downtown Eastside je jedan od najstarijih dijelova grada Vancouvera. Stavise, njegova je jezgra,oko kojeg se sam grad svojevremeno poceo razvijat. Ujedno, Downtown Eastside je i najozloglaseniji kraj grada Vancouvera, Kanade, pa i sire. Dno dna.
Ostavljeni od drustva, beskucnici, narkomani, prostitutke, ljudi ogrezli u ovozemaljskim porocima, prezivljavaju u napustenim zgradama i smrdljivim hotelima. Bolno za vidjeti, ali, to je kapitalizam i ja se u njema bas ne snalazim. Ali, bas ono, ne snalazim...


Pa sta ja onda radim ovdje? Sta me je dovuklo? Mogu da se setam uz uredno poplocanu obalu okeana, mogu da gledam ufurane fitness freakove, sa plasticnom flasom vode u ruci, mogu da promatram zene, cije se trenerke lijepe na dobro izvajane guzove, a pedikirani pekinezeri ih prate. Mogu, jer takav je svijet samo dva bloka ispred, tu, preko puta. Rekoh ja, shvacanje zapada mi bas i ne ide od ruke.


Ovdje sam zato sto ne bjezim. Ovdje sam zato sto zelim. Ovdje sam zato sto zivot ima dvije strane. Ovdje sam da ne okrecem glavu i pogled sklanjam. Ovdje sam da vidim ljude koje niko ne zeli da vidi. Ovdje sam zato sto se osjecam humanije. Ovdje sam i zato sto je zena cula da ima neka radnja sa jeftinim tkaninama.


Dobro onda, idi ti u radnju, hrvaj se sa stofovima, trazi po dugmadima, ja cu malo prosetat. Suncano je , meni dosta, kamera u ruci, prijatan vjetar po licu mi klizi. Downtown Eastside detalje u sebi krije. Jos uvijek ima obrise zanimljive arihtekture sa pocetka proslog stoljeca. Ovo je za evropske pojmove, mlad grad, tako da kad vidis stariju zgradu, jednostavno, zelis da je malo bolje osmotris.


Fazon je sto gradski oci, investitori, zele ovaj kraj da ozive. Zapravo, vec je to "ozivljavanje" uzelo maha. Hocu reci, gradi se na sve strane, velelepne zgrade nicu, osjeca se zivost. Medjutim, ubacene u staro jezgro grada, kao zlatan zub u pokvarenu celjust, ne cine mi se da tu i pripadaju. Ima neki izraz koji se koristi kad los kraj grada zelis da dignes sa dna, ali ne moze mozak da mi se ukljuci. Da nije revitalizacija? Dobro, revitalizacija, neka bude, ali sta sa ljudima?


Na njih ste zaboravili, jelde? Gdje je program socijalne pomoci? Gdje su svi ti humanitarci, sve te vladine organizacije? Nema vas sad, revitalizacija zapocinje. Gdje namjeravate uputiti ljude? U imaginarne autobuse na put prema zemlji sto se utopijom zove.
Cuj mene. Isti Che Guevara. Udarilo sunce u glavu. Hoce to kad ga rijetko ima.


Prolazim pored kafica iz kojeg se ostar miris marihuane siri. Usmjeravam pogled, vidim raje tonu, dave se u travi, pripadnici partije su svoje.
Nikoga ga ne diraju, niko njih ne dira takodjer. Lijepo im.
Zvanicno je trava ovdje ilegalna, ali, kao bore se za legalizaciju i to se tako navlaci. Nista ja ne razumijem, mada volio bih da zapalim. Setam dalje...


Nesto razmisljam kako sam kao golobradi tinejdzer citao Bukowskog, upijao njegov opor jezik ulice , stvarao laznu sliku lika koji ne jebe zivu silu. Cista anarhija.
I sada, godina je proslo dvadeset i vise, promatram zadnje spratove memljivih hotela Downtown Eastside-a, zamisljam starog pokvarenjaka Henrija Kinaskog kako grafitnom olovkom ostavlja iz sebe rijeci, pisma, sudbine ljudi o kojma niko ne zeli da cuje.
Odoh ja nazvat svoju "Alisu u zemlji stofova" da provjerim je l' zavrsila sa kupovinom.


Zovem mobitelom, pitam kakva je situacija:" ...dodji slobodno, skoro sam gotova...", odgovor je njen. Ja dodjem, ona kaze:"... sad cu samo jos malo...". I onda, naravno, jos pola se sata vucem medju onim rafovima , policama, nabacanim tkaninama.
Jooooj, Tito dragi bez jedne noge, pa sto mi onda kazes da si gotova. Evo sam se poceo nervirati, dajte mi sunce. Shopping definitivno nije za mene.


U straznjim alejama Downtowna Eastside-a, ljudska se drama nastavlja. Niko te nece ovdje napast, niko ti nece sigurnost ugrozit, ljudi su slabi, onemocali u svojoj ovisnosti. Vecina njih ima psihicke probleme, zivot im visi o koncu i onom zadnjem overdosu. Tuzno je to, prolazis nijemo pored njih. Nemocan si da ucinis vise.
Ovo je dio grada sa svojom istorijom, kulturom, ali, danas je samo bijedna slika jednog gramzivog drustva u kome nema mjesta za slabe . Osjecam gorak okus u ustima , marihuana garant nije. Zavrsavam setnju...