Petak je u mjesecu novembru

Uobicajeno za petak, zadnji dan radne sedmice, odredjujem za izlazak u restoran ili jednostavno, setnju downtownom , posjetu prijateljima. To se valjda zove ispunjenost zivota.
Uobicajeno za Vancouver, za ovo doba godine, kisa, sastavila je. Ne razaznaje se nebo niti zemlja, nema linije koja spaja ili razdvaja, glava mi se uduplala, mrak mi je pred ocima ( to je ono sto su pomjerili sat unazad ili unaprijed, jelde?). Nema nista od izlaska veceras. Sve sivo je.

Dobro, ne moze mene kisa spreciti u necemu sto zelim. Ali, nikakvih planova nemam za vikend, najavili su isto vrijeme, povlacim se u odaje stana (barem je toplije). I sta imam da planiram, nisam ja meterolog, izuzev da povremeno pogled prema nebu usmjeravam i cekam. Stati ce ili nece.
Nesto sam kontao da ja ipak odem na neki kurs Yoge, da zafijarim desnu nogu oko vrata, sklopim oci i vidim sve. Primjera koliko hoces. Kako najlakse na sadasnjost fokusirati se? Kako misli usmjeriti prema toku pravilnom? Kako duh uciniti stabilnijim? Svijetla, upalite se.
Ili da napravim burek za veceru, razvucem kore, fil od mljeveno mesa i dinstanog luka? Ubijem se masnocama starog mi kraja, da ugasim glad i nemir u sebi sa pola litre jogurta i dva, tri piva. E, to je vec bolja ideja.

Sad bi kao neki video klip trebao da ide?