The Good, the Bad, the Snow...II

Veselo je jutros bilo. Novi nalet snijega paralizirao je ionako otezan saobracaj. Drago mi je, ali mi se na posao ne ide. Sreca je jedina sto nije bilo guzve, skole su vec na raspustima, a i vecina radno sposobnih vec u praznicima neradno uziva.
Ocigledno, ja nisam jedan od tih, jer sam trebao pola dana da odradim i na rucak sa rajom odem. Nema veze, navikao sam i na gore.


Pricam sa ljudima, rodjenim Vancouvercanima ( cak i takvih ovdje ima) da li pamte ovakvu zimu, bijelu, punu snijega. Odgovor njihov, negativan je.
Sve se je poremetilo, ali niko se ne buni. Ugodjaj pred Bozic i Novu godinu upotpunjen je darom prirode. Svuda oko mene, snijeg je. Sve mi izgleda kao jedna ogromna cestitika sto se salje rodbini i dragim ljudima, samo sto umjesto djeda mraza i sanki, prepuni gradski autobusi klize niz lose ociscene puteve.


Ovo me podsjeca na Bosnu, Tuzlu, od prosle godine. Raja mi se zali kako sada snijega nema, ali pamtim da sam tacno u ovo vrijeme , polako, oprezno, busom iz Sarajeva prilazio zapadnoj stani Tuzla spustajuci se niz padinu karaule, a sitan se je snijeg u mecavu pretvarao. I pamtim tu prvu noc kako su ulice Tuzle bile tihe, kako je saobracaj upotpunosti utihnuo, kako je sve nestvarno bilo i kako sam se radovao jer snijeg dugo nisam vidio.


I evo me opet u okruzenju snijeznom. Grad je Vancouver, drzava je druga, kontinet je americki, osjecaj je isti. Dijete u meni, budi se.
Odlazim sa rajom na terasu zgrade u kojoj se firma nalazi, glupiramo se , grudvamo, mrsko nam raditi. A i sto bi, nismo valjda mi jedini luzeri. I za nas praznici postoje.
Da ne zaboravim. Za sve vas sto Bozic slavite zelim da ga u krugu obitelji i prijatelja provedete. Za Novu godinu jos vremena ima.
Ulicne svetiljke su upaljene. Snijeg i dalje pada...