Pada prvi snijeg...

Jutros sam izasao u setnju na obliznje brdo. Vlaga grada od sinoc i nedostatak svijetla, tjeraju me prema visim nadmorskim visinama . Tamo me je docekla studen, ostar planinski zrak i vjetar sto siba lice. Da, to je zima sto je pamtim, to je zima kakva treba da bude. Ako mogu reci za hladnocu da ugodna moze biti, za ovu slobodno mogu reci, da zimo, prijas mi.
Setam ubrzano. Par krugova stazama brda sto nosi ime kao i kraj u kome zivim. Ne da godi. Neodoljivo me podjeca na Banju, samo nema onih nadgrobnih ploca iz II svjetskog rata. Krosnje drveca povijene su, lisce odavno je palo, poneki hrabi setac u daljini vidi se. Temperatura, ispod minusa je.
To je ono kad te zima strese, kad ne mozes da mislis na nista drugo izuzev kako da se ugrijes. To je kada se koza stvrdne, kada usi ne osjecas, krvotok stane, a nosne izlucevine u tecnost prelaze. Iako ne volim zimu vidjeti niti na goblenu, vjerujte, sve je bolje nego mrak i kisa sto u tijelu nestaje. Bas sam se lijepo smrzao.

A sada, snijeg. Tako to ide s prirodom. Crno-bijela kombinacija. Nakon sinocnjeg pomracenja i depresivnih misli, evo i pokrivaca sto se snijeznim zove. Posto je noc odavno pala, nisam paznju obracao sto se vani desava. Dignem se sa kauca, otvorim balkonska vrata, bacim pogled, vidim bijelo. Hajmo sada svi zajedno razvucimo osmijeh. Pada prvi snijeg...

P.S Ono sto obozavam kada snijeg pada jeste tisina, muk, nema saobracaja...