Wake-up call

Kakav se sad alarm cuje , Tito dragi, mozak mi pomjera detonirajucim zvukom svojim. Jebem ti zgradu, ne daju mi ni da pisem. Eto mi i zene. Trci, usplahirano vice:" Izlazi napolje, pozar u zgradi je !".
Kakvoj ba zgradi? Nasoj? Gdje, koga, kome, sta? Nemojte me ljudi mucit, nisam bas dobre volje ovih dana. Kakav sad pozar? Jest da mi se pusi, ali dim te vrste potreban mi nije.
Nista, suti, oblaci se na brzinu, lift ne radi, silazi niz stepenice. Izlazim iz zgrade, kad tamo masa ljudi i pozar na balkonu prvoga sprata. Stan kucepazitelja, managera zgrade, nase gore list. Pukla mu propanska boca na balkonu, zapalio se bozicni light-show i balkon u plamenu je. Nice...


Smrzavam se ispred zgrade, gledam crni dim sto siklja i u visini nestaje. Promatram sa strane, ljudi su uznemireni, a meni je mrsko pricat.
Vatrogasci su tu, pozar ubrzo lokalizovan, povrijedjenih nema, dobro je onda, vracam se nazad.
I evo me sada, ispred kompjutera, zavrsavam svoje nedjeljno javljanje. Vise mi se niti pise, niti na net javlja. Sve mi se napornim cini. Osjecam nemir u sebi i opori miris dima u daljini. Da ovaj alarm simbolizam sa sobom ne donosi?