Zima je u kraju mom...II

Ohohoho...jest stisla zima u kraju mom. Od kada Vancouver zovem prebivalistem svojim ovo je najhladniji val sto na kozi osjetih. Sve je zaledilo, zrak puca od hladnoce, a meni drago. Kao se to ono strucno kaze:"... ziva je znatno ispod nultog podioka...".
Sta god bilo, ovo se zimom zove. Oko mene bijelo je, a iznad glave, nebo vedro je. Radujmo se, radujmo...


Oblacim se toplo, izlazim na ulicu, guzva je, ali sve relativno dobro funkcionise. Vozaci su oprezni, pjesaci prolaze brzo, a ja, korak po korak, disem hladnocu duboko, okrecem se i promatram obrise lokalnih planina pod snijegom.
Vrijeme mi je pauze, noge me instiktivno nose u obliznji kineski restoran. Narucujem jelo dana: hot & sour soup i chicken in a black bean sauce sa nekakvim povrcem. Uz to dodje jos deep fried coconut milk. Ne znam kako bih ovo preveo na jezik nas.


Sada, iz topline doma, slusam vijesti i prognozu za sljedece dane. Uzbudjeni metereolog sa sigurnoscu tvrdi, ovaj val hladnoce, nastavlja se. Oci su mu siroke, a sako demodiran. Saltam daljinskim po kanalima, trazim sport ili zivotinje.
Bacam pogled kroz prozor, slabo se sta vidi, jos manje cuje. Vrijeme je vecere, ali apetita nemam. U meni jos rucak od danas stoji. Medjutim, sve vrijeme mi se dize, garant sam pojeo nesto sto mi organizmu nije sjelo. Hocu reci, podriguje.

Petak je na izdisaju, sat skoro ponoc otkucava. Zima u kraju mom svoje pravo znacenje nosi...