Februar je sedmi

Subotu, prvu u mjesecu februaru, iskoristio sam za odlazak na obliznju planinu, Mt. Seymour. Pola sata voznje od mene i evo me na vrhu, u njedrima prirode.
Iako vrijeme nije bilo kao sto sam ocekivao, tmurno i oblacno, nije umanjilo moju zelju da danas otvorim ovogodisnju skijasku sezonu. Najvaznije je, kao i sve u zivotu, natjerati se.


Da izbjegnemo guzvu i sto bolji parking nadjemo, krenuli smo ranije. Tu smo, dobro je, jos nema puno raje, guzve me guse, nervoznim cine. Ipak, uspio sam se malo na sabaha iznervirati , jer nikako nisam mogao da zakopcam skijaske cizme (zovu li se one pancerice?) i vec me je topli znoj zarobio, a na skije ni stao nisam. Sve u redu je. Zicaro, eto me.


Na vrhu sam. Spreman sam. Mt. Seymour-e, otvaraj staze svoje. Sad kad se spustim, jebo Tombu, necu uspjet ni izgovorit Garmisch-Partenkirchen i vec cu ljubiti ciljnu ravinu sa uzdignutim rukama u znaku pobjede. Pehari slave , aplauz radragane publike i bale iz usta, cekaju na mene. Moram ja malo...
Ali, istina je sljedeca . Ja i nisam neki skijas, ali uvjerio sam se da jesam, sto i nije lose u jednu ruku. Medjutim, u drugu ruku, kad se razlijepis na stazi ko tanjir u studentskoj menzi, surovi svijet relanosti zaigra pred ocima tvojim. Tako je i bilo ovaj put.


Prvi put ove godine na skije, noge drvene (sve mi je to od plesa), staza zajebana, a ja se zafuro ko dimnjacar iz Kapelskih Kresova. Uspori budalasu, ohoho, odose mi noge u sirinu, odose i skije za njima, odlazim i ja u plavicasta, nebeska prostranstva. Hvataj rukama zrak, mlataraj kako znas. Badava, treh, na lijevi bok tezinom cijelom. Tito dragi, ne da boli...


Pokusavam da ustanem. Osloni se od stapove, upregni snagu, mozes ti to. Skije ispod mene klize, ravnoteze nemam, ne ide. Nastala situacija doprinosi da poljuljani ponos u meni polako u nervozu prelazi. Eto ti i zene:" Je l' sve u redu?". Znam da nije, ali se pravim kao da jeste. Odgovaram potvrdno, da ne brine. Mogu ja, moze Bosko preko vode, nekako ustadoh i nazad niz padinu. Ne prodje ni sto metera, eto mene opet u prostranstvu zracnom i opet pad na isto mjesto. Lijevi bok...


E, ovo vise nije zajebancija. Neko ce ovo subotnje poslije podne dobro zapamtiti. Kako sam se lijepo razbio na isto mjesto da su mi oci zakolutale ko fliper loptice, a imaginarne planinske vile zaigrale iznad glave.
Ja vala vise ne ustajem. Hocu jos malo da uzivam u cvrstini snijega i tla pod tijelom mojim. Ako se pomjerim, osjecam da ce mi se bok od noge odlijepiti i nastaviti skijati bez mene. Jesam lijepo zapoceo sezonu, svaka cast.


Ali sto bi drevna bosanska postapalica rekla:" Inat u meni, burek u rerni", dizem se i nakon ovog pada. Da, kad i padam, uz pomoc inata, dici se znam. Jest da boli, ali staze Mt. Seymour-a, cuvajte se, jos nisam rekao zadnju rijec. Ostatak dana skijao sam bez vecih problema. Povratak kuci, tusiranje, ugodan umor i bol u kuku, sjecanje na februar sedmi...