Vojni je rok bio tradicija, ispit zrelosti i pravna obaveza. Meni je bio ovo zadnje. Toliko o mom svjetlonazoru vojnom i karakteru. Da ja opletem pricu.
Uglavnom, bio u mornarici. Prvo se obavi regularna pjesadijska obuka, tri, cetiri mjeseca, a onda te salju u druge baze iliti kako se tada govorilo, vojne poste.
Natrpase oni nas, mali milion razdragane omladine u uniformama mornarski na Titin brod "Galeb" i vozi.
Moje odrediste bijase Split. Mrkla noc, nista ne vidim. Polako izlazim, pratim kolonu sto se krece, nervoznim se cinim. Ne znam kad sam zadnji put cigaru zapalio. Postrojavanje i raspored ko gdje ide.
Ispred mene puko "Jadran", skolski brod koji je sluzio pitomcima akademije za obuku. Gledam ja njega, mocan je. Original maketa za kulisu nekog gusarskog filma. Jedra su velika, uz jarbole spustena, paluba se cakli ko apoteka. Ali, sto se moze ljuljat, uh.
Manta se meni samo gledajuci ga, muka mi je, a da nisam ni zakoracio na njega. Nemoj samo tamo, zivota ti. Panika pocinje da me hvata. Jah mornara, jah provale.
Pocinje odredjivanje:"...ti tamo, ti ovamo, ti na "Jadran", ti tamo...", dobro je, prodje me.
Naposljetku, zavrsio sam u nekoj pomocnoj jedinici , gdje sam nastavio svijetlu tradiciju, koju je otpoceo moj djed, domobranstva i pozadinske filozofije:"Suma ti mati, brda se ufati".
Vise se i ne sjecam kako se jedinica zvala, radio sam sve i svasta, samo nista u vezi pomorstva i mornarice. Toliko o mom zivotu morskog vuka. E, tu pocinje moja prava prica.
Odredise oni mene, cuvar, sta li vec, na jednu od kapija sto su okruzivale vojno-skolski kompleks i luku. Nema, napucan sam ja ko Svarceneger, kozni opasac preko grudiju, pistolj je tu, pogled mrk, zvijeda petokraka na celendri se sija. Zajebana faca pravo.
Ispred mene pucina, iza mene stadion Poljud. Nedjelja je, mjesec maj, igra se utakmica, Hajduk-C.Zvezda. Vrijeme toplo, politicka klima, uzavrela. Budjenje povijesne zbiljnosti, miris nadolazeceg osvijescenja i adrenalin derbija. Dobitna kombinacija.
Pola se stadiona ori :"Mi smo Hrvati", druga polovina:"Sta se nama zalite".
Nista ja ne kontam. Sve je to meni simpaticno, derbi je, sportski duh, navijanje i ti fazoni. Dijete sam ja Bosne, za mene je najveci nacionalisticki istup bio sto sam Mosa Pijadi zatamnio Lenonke na slici udzbenika istorije za sedmi razred. Sve ostalo je sega, cirkus.
Izadjem malo izvan kapije, ma samo par koraka, blize stadionu. Osluskujem masu, zelim biti dio nje. Kad ono, iza ugla, stihija sto nosi sve pred sobom, imenom Torcida, prema meni uzurbano hita. Njih, tisucu i jedan.
Glasni su, pesnice stisnute visoko u zrak, iz grla se ori:"Ajduk, Ajduk...".
Istetovirani do grla, ko pokretna "Stripoteka" ispred mene se stvore. Ali nisu to ove danasnje tetovaze, leptirici i zmajevi sto dobrocudno zijevaju, vec godine robije i zenska imena nesretne ljubavi duboko urezana tintom u ruke misicave. Joj, najebo sam.
Sta cu sad? Ne mogu pobjec, a ne mogu se ni potuc. Usr'o sam se ko grlica na parapetu prozora zgrade. Nek si ti izasao iz kruga kasarne blentovino, hoces da budes dio mase. Bujrum, evo ti sad, imas priliku.
Jedan mi prilazi i bez pardona:
"Mali, oli si ti Zvizdas?
"Nisam, kakav ba Zvjezdas"
"A odakle si?", drugi glas iza njega se cuje.
"Sta odakle? Ko da je to bitno. Volim fudbal, derbi..."
"A fudbal volis, je li?"
"Volim, volim fudbal, mislim balun, hocu reci nogomet...iz Bosne sam...Tuzla...Sloboda...Geca, Hukic, Secerbegovic...Razija Mujanovic".
"Pusti ga, nas je", cuje se treci glas.
Odose oni, a ja se vratih na kapiju. Namjestim kapu, drhtavom rukom zapalih cigaru i promrmljam sebi u bradu :"Uh, jest ponekad lijepo biti njihov".
I tako sam ja iz zaborava izvukao ovu fotku. Bas mi je nesto draga, moja prva mornaricka, crno-bijela. Cak i ima ovu spuru duzinom cijelom sto je jos starijom cini nego sto ustvari jeste. Jesam se raspisao. Hoce to kad sjecanja se probude. Godina je proslo dvadeset...
No comments:
Post a Comment