Mene te banje bas i ne privlace, sve mi to penzionerski zvuci, ali, eto, uzeo sam nesto slobodnog, tek toliko da odmorim ledja. Vrijeme je promjenjljivo, drugih planova nemam, pa idemo onda na par dana do Harrisona i njegovih toplih izvora.
Naravno, kisa nas prati sve vrijeme, pocne, pa stane, pa eto je opet. Reljef se postepeno mijenja. Polako ostavljamo iza sebe obalu Pacifika, pocinju brda, guste sume, vrhovi pokriveni snijegom, usamljene benzinske pumpe, ornule kucice, pasnjaci bez kraja, poneki cuko i pogledi znatizeljnika pored puta. Ulazimo u carstvo Twin Peaks-a. Eto i Harrisona...
Harrison je zavucen malo sa glavnog puta, smjesten na jezeru, okruzen mocnim planinama. Poznato je izletiste sa dugogodisnjom tradicijom termalnih voda. Nesto kao Ilidza. Samo nemaju festival zabavnih nota. Vidim ja nesto fali...eh.
Izgleda lijepo, ali kisa, mora ona da pokvari utisak prvi. Nervira me pravo. Ubrzanim koracima hitam ka recepciji hotela.
Hotel ko hotel, nista narocito. Sve je to napucano, pretjerano ljubazno, a smotano ko sajla. Dok su oni nas registrovali, objasnili, pokazali, ja sam polako poceo svoje predivno celo borama nervoze nagradjivati. Daj vise taj kljuc curo drago, polupat cu ti recepciju i tog medjeda prepariranog sto iza tebe stoji.
Vidi ona nije ovaj bas pravi Kanadjanin, nema usiljenog osmijeha na licu njegovom, samo slavenske crte izoblicene i nestrpljivost turista. Sto ja mogu prepast ljude, a da ustvari to ne zelim. Ali, sta cu im ja kad nisu navikli na takve kao ja. Trpite me, i to je dio posla vaseg, zar ne?
Napokon, evo i kljuca. Soba je dobra, cista, dekor 80-te. Pogled je tu. Jezero je puklo ko razglednica pred ocima mojim. Ah, jest lijepo. Skidaj se i u banju, na kupanje, na paranje...
E, ovako. Prohladno je, kisa sipi, bazeni su vanjski. Aha, hocemo li se heroja igrat ili se u sobu vratit? Idemo, nema povlacenja, oblacim se u onaj bijeli slafrok sto su nam dali (ili sto bi oni rekli...bathrobe...o.pa) i pravac mineralne vode. Mada, ima i unutrasnjih bazena, ali to nije fazon. U kadi se mogu kupat i kod kuce.
Temperatura vode i sastava ljekovitog , varira od jednog do drugog bazena. Prvo sam se zaletio u neki mali i skoro glavusom poljubio dno istog. Ubrzo, tijelo mi se navikava na okruzenje drugo, toplina, para, manta mi se u glavi, joj, jest lijepo.
Isto oni islandski gejziri. Napolju mazija, a u bazenu mozes jaja skuhat. Mislim, figurativno...
Najgore je izaci. Natjera se nekako ja da iskocim iz vanjskih voda termalnih i pravac zatvoreni bazen odnosno izvor najtoplije vode. Ak' mi tad srce nije puklo, dok nisam dosao do obliznje zgrade, nece nikada. Elem, tu je taj izvor, temperature cca 60 stepeni. Udjes u njega , sjednes, sirom otvoris usta i tiho izustis:...joj, jest vruce...".
Tako sam uradio i ja i skoro zaspah. Nakon izvjesnog vremena, hocu da ustanem, a u glavi kazacok. Gubim se. Nista ne funkcionise. Jebem ti termalne vode, nije to za mene, vrti mi se u glavi, muka mi pravo. Nekako se ja sabrah, okrenem glavu, a na zidu pise:" Zbog visoke temperature vode i mogucih posljedica nemojte ostajati duze od 10 minuta."
Sad mi to kazes...
I tako prodje moje upoznavanje sa termalnim carima Harrisona i njegovim izvorima. Vrijeme je za veceru.
U nas package (kako se kaze na nasem? Pakovanje sigurno nije) ukljucena je i vecera na koju moras, kao satro, doci sredjen. Nema problema. Picnemo se ja i moja ti zenica i pravac vecera. A tamo, lude 50-te...
Orkestar, momci u ranim 60-tim, energijom i zdravljem zrace, a jedan par,mrtvo ozbiljan, plese. The Rolling Stones bi se postidjeli nad vitalnoscu njihovom. Sad bio bi jos fazon da neko od njih i rikne na bini, a David Lynch izlazi odnekud sa mikrofonom u ruci i krestavim glasom obavjestava ljude da rock se mora nastavljati kotrljati bez obzira na iznenadne gubitke. To ja malo, filmski...
Vecera je bila dobra. Smirio sam steak sa brdo pire krompira, povrce razno, pivo, nekakav kolac...uh...beton. Dzaba sam ja danas svoje tijelo izvorima termalnim izlagao. Oci mi se sklapaju. Hodnice, pokazi mi pravac do sobe moje.
I tako prodje moj prvi susret sa Harrisonom, sutra je novi dan, priroda je predivna, vec planiram setnju. Kazu, bice lijep, suncan dan.
Radujem se, zato sam i dosao ovdje, malo da pustim mozak da se pase, da osjetim zelenilo sume i smirujuci zvuk povrsine jezera. Da ne ispadne da cu u sjecanju nositi samo recepcionarku sa ruznom frizurom, orkestar iz filma i slankasti ukus pire krompira.
No comments:
Post a Comment