Osmi je mart

Cudnovat bijase ovaj nedjeljni osmi dan u mjesecu martu. Da podsjetim. Osmi je mart internacionalni Dan zena. Ja ga cestitam onima koji taj dan uisitinu nesto znaci, mada, nisam pobornik istog. Zasto? Cista komercijalizacija jednog istorijskog datuma, ili ti sviranje okarine, tog predivnog glinenog, usnog, instrumenta iz krizaljki (ovo je blaza verzija kako inace znam da ukazem na nesto sto me nervira...op.a) koji je svojevremno imao svoj znacaj, a danas je puki marketing. Ovdje ga niti ne spomenu, a kamoli da ga obiljeze. Sta bi na sve ovo rekla Rosa Luxembourg?


Idemo dalje. Ustao sam ja, kafica je tu, gledam oko sebe, a vrijeme mi se cudnim cini. Pomjerile se kazaljke, zapravo, to se tako kaze, nisu se one pomjerile nego vidim ja na tv-u i kompjuteru vrijeme sto pokazuju ekrani, drugacije je. Jedan je sat pomjeren unaprijed. Iako proljece kalendarski jos nije stiglo, kod mene, zvanicno zapocinje racunanje njegovog vremena. Dani ce duzi biti.
Jutro je obasjano suncem, izlazim na balkon, hladno je, ali, sve dok ne pada kisa, dobro je. Oblaci se i izlazi napolje, slusam glas unutar sebe. Izlazim...


Mala setnja komsilukom, mirisem visibabe, u auto, pa u downtown iliti carsiju. Parkiraj i razguli uz obalu okeana. Vjetar brije, zima mi je pravo. Ali, to sam htio, vidio sunce je visoko, kako se ono kaze, zubato, grize, kosti pomjera, guzne dlake savija. Neka grize, kakvo god da je kad ga ima i moja faca srecnija je (as you can see from the picture...op.a). Ja to poceo da rimujem? Hoce to kad se smrznes.


Lijepo je plavetnilo okeana i galeba let i vrhovi planina sto se u daljini bijele i viticaste zgrade sto prema tebi sagnutim se cine i zadnji album Franz Ferdinanda i miris soli u zraku i oblaci sto pice, ali nisam ja Roald Admunsen. Pocelo mi se inje po licu hvatat, smrznut cu se ko pingvin, jebo takav uzitak. Obalo okeana, do vidjenja, ja nastavljam dalje. Zavlacim se u ulice downtowna, guzva je , gomila ljudi oko mene, uh, toplije je.


Nedjelja je u punome mahu. Setnja mi prija, malo zastanem pored izloga, udjem u radnju, vidim sta ima, ugrijem se, i nazad na ulice probudjenog grada.
Na jednom od uglova, na pokretnom standu, miris znan dopire. Ulicni prodavac kestena. Moja hanuma zelju izrazava. Njena zelja, uslisena je. Pa zar ste zaboravili , Osmi je mart, neku sitnicu, znak paznje, pruziti mogu. Uzimam malu, papirnatu kesu punu vrucih kestena i pruzam joj u ruku. Osmijeh njen ,sirok je.


Nego, nema vise sunca. Hajd sto ga nema, vec vjetar oblake iznenada donese i mrak najedanput nastade. Aman ovako kataklizme izgledaju . Rekoh ja na pocetku, cudnovat je ovaj nedjeljni mart, osmi u mjesecu. Tamni oblaci prekrise ulice sto po njima jos do prije par minuta sunceve zrake umivale su me. Vrijeme je da bjezim.
Ubrzanim koracima pronalazim vozilo, sjedam, na gas i vozi nazad. Snijeg pocinje da pada...