Steveston

Steveston je nekoc bio uspavano ribarsko selo, daleko od grada, smjesteno na uscu rijeke u ocean. Danas je sastavni dio tzv. velikog Vancouvera, ali i dalje je zadrzao sarm malog mjesta odnosno ko god je zeljan dobre ribe, Steveston je pravo mjesto za posjetiti.
Dan je poceo suncano. Nigdje oblacka. Takvu priliku ja ne prepustam slucaju. Ova nedjelja preodredjuje se Stevestonu. Oblaci se i vozi.


Nisam dugo bio tamo, zelja mi dosla, pa zasto da je ne zadovoljim. Iako ne bas blizu mene, kada je idealan dan nista mi nije mrsko. Jos uvijek jutro, nema guzve, vozim polako, veliki Vancouver ostaje iza mene. Uskoro stizem.
Male, uske ulice, iste takve prodavaonice, desetine restorana, ukusno uredjeno setaliste, ribarski dok za kupce i radoznale. Steveston.


Ogladnilo se. A kad se ogladni, nepisano je pravilo, uputis se tamo gdje lokalci idu. I naravno, when in Rome, uradi sto i oni cine. Klasika malog ribarskog mjesta. Fish & chips.
Jeste da je tesko za dorucak i da mi se krvne zile polako od masnoce zacepljuju, osjeca se ukus svjeze ribe i trud ulozeni. Znaju lokalci gdje se dobro jede. Ipak, ono pravilo sa pocetka pasusa, istinito je.


Vala sad ovu masnocu prosetat inace cu se pruziti na klupicu i bacit laganu sovu bez problema (odrijemati malo...op.a). Dobro je da je malo prohladno, zapravo i nije bas malo, celendra mi se smrzla, neki vjetar zeznuti brije nemilice. Ne, nije bas ugodno, iako sunce jako je.
Odoh si zacas kafu kupit i malo ugrijat, pa da setnju normalnije nastavim.


Zanimljivost Stevestona je da je on pred II svijetski rat imao znatnu japansku populaciju. Stavise, vecina brodova i svega sto ide uz ribarstvo odnosno biznis, pripadao je japanskim useljenicima. Oni su ustvari i najzasluzniji za razvoj Stevestona i njegovu nezavisnost.
Ali, kako to biva, kada je dosao oruzani sukob izmedju dva ili vise naroda, poznat u krizaljkama i kao, rat, cjeloukupno stanovnistvo Stevestona japanskog porijekla odvedeno je u tzv. sabirne centre, a njihova imovina konfiskovana.
Ja ovo ko neki istoricar, jelde?


I tako, uz setnju uz obale rijeke, naidjem na original kucu sa bastom, imucnije, ribarske, obitelji kanadskih Japanaca (ako ih mogu tako nazvati) onoga vremena.
Sada je to kao mali muzej, simpaticno uredjeno, sa mnostvom dobro ocuvanih predmeta koji izazivaju paznju. Meni su za oko zapale rosule na zidu. Cuj price, ribarsko mjesto, a za rosule se imalo vremena.


Ispred kuce ima natpis sa istorijom obitelji i zanimljivo je , barem mislima, vratiti se u ta vremena, prvu polovinu proslog stoljeca.
Elem, ovako je to izgledalo. Zenska glava ove obitelji, imigrirala je u Kanadu kao tzv. a postcard bride. Uglavnom, covjek s kojim je izmjenila "razglednicu" i obvezala se da ce se njegovom zenom zvati , stoicki je cekao na nju.
Prica ide dalje ovim tokom. Kad ga je vidjela, on nizi od nje, a ni ljepotom se nije bas imao pohvalit, ona njemu lijepe rece na japanskom, bugija.
Ubrzo, nadje sebi drugog, naocitog, viseg i privlacnijeg. Tako se to radilo tada, a tako to treba i danas. Mani razglednica, daj da vidim gdje je nebo okaceno. Desetero djece iza njih je ostalo...


Mogao bih se ja zadrzat u njihovoj kuci punoj uspomena satima, ali, mora se dalje. Steveston je probudjen, setaci na sve strane, cuke u dzemperima, galebovi u niskom letu, ribarski camci u daljini, rekoh, lijepo je vrijeme. Ali duva ljudi dragi ko na Neretvi. Vise i ne osjecam obraze, mozes komotno ziletom preci, osjetiti necu. Smrzao sam se ko stalaktit na vjetrometrini bez puta , hocu ja da setam, a kapu ponio nisam. Vracaj se nazad...


Ubrzani hod, ne pricam nista, samo povremeno bacam poglede na dokove Stevestona, plavetnilo rijeke i udaljene vrhove planina pod snijegom.
Jeste da vjetar reze, da je zima, da sam se smrzo fino, ne zalim se. Iskoristio sam suncan dan, nedjeljno prijepodne, bio na dorucku i kafi , uzivao u setnji drugim dijelom grada.
Ako vec zivim ovdje, zelim da otkrijem nova mjesta, posjetim stara i vidim sto vise, kao sto bih i cinio da zivim bilo gdje drugdje. U tome je valjda i ljepota svega...