Uskrsnje sam praznike proveo neradno, u dragoj mi americkoj drzavi sto se Oregon zove. Iako nedovoljno oporavljen od virusa gripe, svaki mali odmor, bijeg iz rutine, dobro dosao je. Idemo...
Na granici me ceka predivna kilometarska kolona automobila. Vidim, nisam jedini koji misli svoj vikend provesti u susjednoj mi drzavi. Mentalno sam se pripremio da ce biti guzva, ali da cu cekati 4 i 1/2 sata, ne. Zivci polako u meni pocinju da igraju negdje oko treceg sata.
Najgore od svega sto ti se moze desiti u ovakvim situacijama jeste sila prirode. Nezgodno moze biti pravo. Jos ako se ta sila zove sranje iliti pjesnicki receno, lito valovito, e onda komotno mozes da pocnes pjevat borbene sa naizmjenicnim grcenjem sad lica, sad guzice. Medjutim, ovaj put imao sam srece. Izuzev male nuzde, nista drugo moje tijelo napadalo nije.
Granica se napokon presla, moja destinacija, Portland, Oregon. Udaljen sest sati lagane voznje od Vancouvera, Portland je prijatan grad u koji idem barem jednom godisnje u posjetu prijateljima i razgledanje grada i prirode.
U ovo doba godine, odrzava se tulipana festival. Malo izvan njega, smjestena je prostrana farma sa par improvizovanih vjetrenjaca i prepoznatljivim zuto-crvenim, a bogami i sarenim, cvjetovima. Lale iliti tulipani.
Iako prva polovina aprila, prilicno je hladno i sa vjetrom. Ove godine proljece kasni dobro i vidi se na sve strane. Jos nema onog prepoznatljivog mirisa, budjenja prirode, behar i cvjetanje. A ako ga ima, u kolicinama je neznatnim.
Sta oko toga pravim pitanje, na odmoru sam. Ne razmisljam puno, prepustam osjecaje okolini, mada hladno je. Oko mene polje tulipana i ljudi namjernici sto pod kapama kriju se.
I tako, pracen nezgodnim vjetrom sto mi po celu brazde stvara i kosti pomjera, setam ubrzanim korakom po zemlji tulipana. Malo zastanem, malo slikam, malo oko sebe poglede bacam. Nebo je oblacno, mogla bi i kisa. Dosta je bilo, pozdrav tulipanima, farmi, Oregonu, prijateljima. U auto, pa na put. Vidimo se sljedece godine, a mozda i prije.
No comments:
Post a Comment