Vrtic

Na juznom dijelu Banje, kad se krene spustat prema negdasnjoj Pingi, nalazio se Vrtic. Sakriven gustim krosnjama drveca, bio je omiljeno odrediste tuzlanske omladine i starijih.
Na ulaznoj kapiji, stajala je mala, zidana kuca, nesto kao portirnica, cija je svrha bila da se naplacuju ulaznice. Medjutim, vecinom se prolazilo za dzabe. Stariji su nehajno odmahivali rukom, govoreci da idu samo do baste restorana na pivu i cevape. Djeca su se slepala iza njih.

Vrtic je imao igraliste, par klimavih ljuljaski i poneku klackalicu. Pored navedenog, u njegovom se sklopu nalazio gore spomenuti restoran i zooloski vrt. Od tuda i skraceni naziv Vrtic. Ubrzo je ovaj izraz, Vrtic, tiho usao u vokabular jedne generacije gdje je i ostao.

Vrtic je bio najljepsi u rano proljece. Raja se zazeli sunca, a i behar bude u punom cvatu. Basta restorana je bila prostrana, sa debelim hladom. Mnogi od nas su svoje prve cevape okusili upravo tu, slusajuci starije kako tiho raspravljaju o politici, fudbalu i duploj plati sto retroaktivno treba da prime.
Ipak, nama djeci, najzanimljvije su bile zivotinje. Dok su nasi stari ispijali pive i prosipali suplju pricu, mi smo vec tutnjali neutabanim stazama Vrtica kuneci se Titom da smo vidjeli zmiju slijepica.

Zooloski je vrt imao specifican vonj da ne kazem smrad. Sad, bas i nisam siguran da li je dolazio od tvorova ili ustajalosti kaveza sa medvjedima i lavovima, nista to strasno nije bilo, sve se izdrzati da. Bitno je da si sto blize zivotinjama, da pokazes da si hrabar, da se ne bojis vuka i lesinara ocerupane glave.
Vrtic se i nije bas dicio raznolikoscu zivotinja, skromno je sve to bilo, ipak, vidjeti pauna kako se rasirenih krila pravi vazan ili milovati kozu ispod brad, pazeci da te ne ugrize, dozivljaj je koji u tebi zauvijek ostaje.

Medjutim, najvecu je paznju privlacio kavez sa majmunima. Bilo ih nekoliko, vrste nepoznate, a jedan od njih Stjepan se zvao. Stariji su govorili da je ruzno tako majmuna zvati, ali, mi smo bili opcinjeni lokalnim mangupima koji su mu, ustvari, ime nadjeli. Bacali su mu cigare, kikiriki u ljusci, pokazivali da radi ono, pravili grimase, smijali se glasno.

Lijepo je bilo prosetati do Vrtica. Navecer, ziva se muzika cula, kako se to sada kaze, lagane note. Tamburice, sevdalinka, ponekad cak i rock-koncert. Vecernji su izlasci bili rezervisani za odrasle, nama mladjima preostala su nedjeljna prijepodneva i zelja da odrastemo sto brze.

Vrtica vise nema i ne treba od toga praviti drame. Uvijek je tako bilo i biti ce. Novo potiskuje staro, uvijek se gleda sta je za grad bolje. Ostaju sjecanja na rasklimane ljuljaske, medvjeda sto se po kavezu seta i bezbrizno djetinjstvo sa sadrzajem.